Ljudi koji završe u ordinacijama estetskih kirurga u pravilu žele izgledati ljepše i privlačnije. Erik Sprague, 47-godišnjak iz Kentuckyja, ondje je završio jer je htio izgledati kao čudovište. Gušter, da budemo precizniji. Nakon otprilike 700 sati provedenih u salonima za tetoviranje, postao je ponosni vlasnik zelene ljuskave kože nalik na onu reptilsku. Kao da takav išaran nije bio dovoljno gadan, dao je rascijepiti jezik napola, a na mjesto obrva, koje je počupao vrućim voskom, ugradio je teflonske implantate koji “glume” rogove. Nadalje, o ušne resice okačio je utege, a za završni touch ispilio je zube i tetovirao zubno meso. Životna ambicija samozvanog “umjetnika koji pomiče granice” odnosno “čovjeka s najekstremnijim tjelesnim modifikacijama u povijesti” jest ugraditi gušterski rep, ali su mu objasnili da je takav zahvat zasad nemoguć.
Posljednjih četvrt stoljeća, Sprague nastupa kao performer na uličnim festivalima, svira bas-gitaru u nekoliko heavy-metal grupa te gostuje u brojnim televizijskim emisijama. Kako bi svojim nastupima dao dodatnu dramatičnost, svladao je trikove poput gutanja vatre i hodanja po čavlima, a kad je baš raspoložen, “počastit” će publiku prizorom rastezanja svoje zelene kože čeličnim kukama.
Ako ste pomislili da dotičnom gospodinu nisu sve koze na broju, varate se! Sprague, u umjetničkim krugovima poznatiji kao “The Lizardman” (“Čovjek-gušter”), namlatio je lijepu lovu na račun čudovišnog fizikusa, a uz to ima vojsku odanih groupie djevojaka. Jednu od njih, prsatu crnku po imenu Meghan, odveo je do oltara. Par živi u velebnoj vili u Austinu, koju dijele s dva dražesna štakora. Sprague je uz to iznimno pametan i obrazovan čovjek: ima doktorat iz filozofije i kvocijent inteligencije genija, govori četiri strana jezika, svira klavir i obou. “Spojio sam svije dvije velike ljubavi: onu prema konceptualnoj umjetnosti i onu prema reptilima. Radim ono u čemu uživam i sjajno zarađujem”, pohvalio se u nekom intervjuu. “Ljudi mi govore da sam čudan, ali ja mislim da su čudni oni koji od jutra do mraka rintaju u mekom zagušljivom uredu, za čovjeka kojeg mrze i plaću s kojom jedva spajaju kraj s krajem!”
Piše: Lucija Kapural
