Eksperimenti sa sulfonamidom i drugim sličnim lijekovima, kao sredstvima u suzbijanu jakih infekcija, su započeli nakon što je Hitlerov bliski prijatelj, visoki časnik SS-a Reinhard Heydrich, umro od ozljeda zadobivenih tijekom atentata koji je na njega izvršen auto-bombom 1942. godine. Reinharda Heydicha liječio je Himmlerov osobni liječnik dr. Karl Gebhardt koji je odbio koristi lijekove na bazi sulfonamida, a nakon čega je bliski Adolfov prijatelj umro, Gerhardt je okrivljen za njegovu smrt.
Početak eksperimenata
Potaknut osjećajem krivnje Gerhardt je odlučio istražiti učinak sulfonamida zbog čega je već vjerojatno u srpnju 1942. počeo s eksperimentima, koji su imali za cilj istražiti mogućnosti liječenja progresivne gangrene od koje su patili brojni vojnici na bojištu, kao i regeneracije lokomotornog sustava.
Eksperimenti su se provodili u najvećem ženskom logoru u Njemačkom Reichu. Ovaj je logor u sjevernoj Njemačkoj osnovan 1939., u blizini sela Ravensbrück po kojem je dobio i ime. Za eksperimente su bili zaduženi dr. Karl Gebhardt i dr. Fritz Ernst Fischer. Sulfonamid je sintetičko (neantibiotičko) antimikrobno sredstvo, s priličnim brojem nuspojava, koje se po pitanju alergijskih reakcija može usporediti s penicilinom, zbog čega se ovi lijekovi oprezno propisuju.
Zašto su zatvorenice dobile ime Zečice?
Za žrtve su odabrane političke zatvorenice sve odreda poljske katolkinje, koje su osuđene na smrtnu kaznu. U eksperimentu su sudjelovale sveukupno 74 žene koje su nazvane Zečicama. Nadimak Zečice su dobile iz dva osnovna razloga. Prvi zato što su služile kao laboratorijski zečevi, i drugi zato što se nakon ovakvih eksperimenata nisu mogle kretati već često samo skakutati pa je nacistima to bilo vjerojatno urnebesno smiješno.
Lomljenje kostiju, uz pomoć malja
Grubo gledano pokusi su se dijelili na dvije osnovne grupe unutar kojih je bilo više različitih podgrupa. Cilj je bio kod žrtava simulirati rane slične onima dobivenim na bojištu odnosno isprovocirati progresivne gangrene, a onda ih liječiti spomenutim sulfonamidom i drugim sličnim lijekovima. Vjerojatno se pitate kako se ovaj eksperiment provodio. Obično bi liječnici napravili rez na nozi, koji bi potom inficirali određenom bakterijom poput streptokoka, tetanusa, a ovisno o podgrupi u koju je netko bio svrstan u inficiranu ranu bi se utrljalo staklo ili drvo, a najveće zlosretnice su dobivali kombinaciju dva u jedan. Kako bi efekt bio vjerodostojniji žrtvama bi zaustavili na mjestu pokusa i cirkulaciju krvi podvezivanjem krvnih žila. Druga grupa je bila vezana uz pokuse kojima se željela istražiti regeneracija tkiva i kostiju pa se ovdje radilo ponajviše na njihovom presađivanju. Tu su se lomile kosti, ali uz pomoć malja. Nije ni potrebno reći da su žrtve bile u agoniji tijekom lomljenja kostiju, ali i za vrijeme liječenja. Dani su im bili ispunjeni bolovima, halucinacijama, visokom temperaturom. Od 74 Zečice pet ih je umrlo tijekom pokusa, dok ih je šest ubijeno jer im rane nisu zacijelile.
Jedna od preživjelih zatvorenica bila je Wanda Wojtasik-Poltawska iz Lublina, koja je nakon uhićenja u devetnaestoj godini, završila u Ravensbrück, gdje je postala jedna od Zečica ili Kaninchen na njemačkom. Ona je tijekom pokusa obećala samoj sebi da će ako preživi postati liječnicom, što je i ostvarila te je već 1951. završila studij medicine na Sveučilištu u Krakówu. Kasnije je doktorirala psihijatriju i provela istraživanje o ljudima, koji su kao djeca boravili u koncentracijskim logorima.
Što je bilo poslije?
Neke su od ovih žena svjedočila o nacističkim zlodjelima prilikom nirnberškog procesa 1946. godine. Većina je njih nakon rata teško živjela, jer je po izlaska iz pakla logora imala probleme s hodanjem i uopće lokomotornim sustavom, zbog čega najveći broj tih žena nije bio u stanju zadržati posao. Naknada koju su te žene dobile od poljske vlade nije bila dostatna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, zbog čega su se našle u teškoj situaciji. Za njihovu je sudbinu čula 1958. bogata filantropkinja Amerikanka Caroline Ferriday koja se odlučila angažirati, kako bi tim ženama omogućila konkretnu pomoć. Zatražila je da im se pruži odšteta od strane njemačke vlade te im je osigurala svima jednogodišnje besplatno liječenje u SAD-u.
Ova grupa žena je bila različita od ostalih te je početkom 1943. uputila peticiju upravitelju logora, u kojem su se Zečice usprotivile, u formalnom smislu, pokusima pozivajući se na međunarodne zakone. Naravno da je rekcija izostala, osim što je bilo nekoliko kazni. No kako se rat bližio kraju, a on nije bio dobar po Nijemce, uskoro se počelo razmišljati o zataškavanju počinjenih zločina, zbog čega je odlučeno da se ova skupina žena likvidira, kako u javnost ne bi izašla njihova strana priče. No i prije nego što je ova odluka o njihovom smaknuću donijeta, dvije zatvorenice su uspjele poslati poruku van logora i dati opis situacije unutar žice. Nakon toga je ujak jedne od njih proslijedio pismo poljskoj vladi, a ona Londonu. Već u svibnju 1944. radio postaja Buckinghamshire objavila je sadržaj poruke. Uoči eliminacije ove su zatvorenice dobile potporu drugih logorašica koje su im pomogle da prežive zadnje mjesece u logoru, skrivajući se na različitim lokacijama. Posredstvom Crvenog križa su na kraju spašene i odvedene prvo u Švedsku, a zatim su vraćene u Poljsku.
Danas su sudionice ovih zbivanja dobile dosta materijala o događajima kojima su svjedočile i, koji će ostati iza njih kada ponestane vremena i posljednjoj preživjeloj sudionici eksperimenata. U svakom slučaju priča je to koja će ostati zapamćena uz podosta materijala što vizualnog, što pisanog…
Piše: Sonja Kirchhoffer
