Zavela je gomile budala, uništila gomile lakomih i nasamarila gomile lakovjernih – tako je alkemiju definirao Antoine François de Fourcroy, kemičar iz osamnaestog stoljeća. Cilj ove pseudoznanosti, koja je vrhunac popularnosti imala u srednjem vijeku, bila je transmutacija metala, odnosno pretvaranje neplemenitih metala poput olova ili žive u zlato, pomoću tzv. kamena mudraca. Potraga za eliksirom dugovječnosti također je bila na dnevnom redu gorljivih alkemičara, među kojima je bilo znanstvenika, filozofa, svećenika, čarobnjaka, šarlatana i punokrvnih varalica.
Živeći nemirnim životom lutalica i često mijenjajući imena, alkemičarski naučnici, tzv. adepti, putovali su čitavom Europom, nerijetko se ubacujući među hodočasnike ili pak romskedružine. Imali su svoja tajna društva, sa znakovima raspoznavanja i riječima uobičajenim za inicirane: na taj način, znali su da će uvijek biti primljeni, ma gdje pošli. Njihovo znanje prenosilo se s očeva na sinove, a svakog početnika vodio je tzv. meštar. S vremena na vrijeme neki od njih bi završio na lomači inkvizicije, dok su ih svjetovni sudovi u pravilu osuđivali na vješanje. Unatoč proganjanju, mnogi su alkemičari igrali važnu političku ulogu, poput Francuza Jacquesa Couera, koji se kao “veliki zlatar” skrasio na dvoru kralja Karla VII.
Neki alkemičari smatrali su da je moguće na umjetan način stvoriti ljudsko biće. Doktrinu tzv. “homunculusa” osobito je popularizirao Paracelsus, liječnik i filozof iz šesnaestog stoljeća. U djelu “De natura rerum”, ovaj inače sjajan znanstvenik, osnivač brojnih grana medicine, dao je uistinu bizaran recept za proizvodnju ovakvih čovječuljaka: “U epruveti četrdeset dana dana držite zatvorenu sjemenu tekućinu muškarca. Neka tamo propada sve dok se ne počne kretati i živjeti, što je lako prepoznati. Nakon toga, pojavit će se oblik sličan čovjekovom, ali proziran i gotovo bez supstancije. Ako taj mladi plod nastavimo svakodnevno hraniti ljudskom krvlju i ako ga četrdeset tjedana čuvamo na temperaturi jednakoj onoj u konjskoj utrobi, taj će plod postati pravo živo dijete, sa svim udovima – baš kao ono rođeno od žene ali puno manje”.
Vjerovanje u homunculusa, premda znanstveno apsurdno (muški element, izdvojen, ne može roditi), bilo je silno popularno. To je rezultiralo nečim dobrim: potaknulo je brojne znanstvene pokuse.
Piše: Lucija Kapural
