Zavirite u svakodnevni život Azteka: Halucinogene gljive, krvave igre i kurve crvenih zuba!

Azteci, posljednje pleme iz niza starih meksičkih civilizacija, prema predaji potječu s otoka Aztlana (“mjesto bijelih čaplji”), po kojem su i dobili ime. Pripadnici ovoga indijanskog naroda u 14. stoljeću sa sjevera prodiru na Meksičku visoravan te na otoku, usred jezera Tezcuco, grade prijestolnicu Tenochtitlán (današnji grad México). Isprva nomadski lovci, s vremenom su izgradili moćnu civilizaciju: podizali su impresivne piramidalne hramove, posjedovali bogato razvijenu pismenost, imali nevjerojatno precizan kalendar te bili vješti poljodjelci, trgovci i obrtnici. Vjerske predodžbe preuzeli su od poraženih Tolteka, a bogovima su prinosili ljudske žrtve, kako bi osigurali stabilnost svemira. U 16. stoljeću,  Azteke je pokorio španjolski konkvistador Hernán Cortez. Sve to vam je, pretpostavljamo, poznato iz povijesnih knjiga, a mi vam donosimo zanimljive detalje iz svakodnevnog života nekadašnjih vladara Meksika!

1. Obični građani, maceualtin, nisu smjeli odbiti zajedničke poslove: održavanje putova i kanala, gradnju spomenika i nasipa… Zauzvrat, od trenutka punoljetnosti – što znači ženidbe između dvadesete i dvadeset pete godine – imali su pravo na zemlju i kuću. Djeca, kako muška tako i ženska, imala su besplatnu nastavu u školi u svome dijelu grada.

2. Za velik dio naroda, glavni obrok se svodio na nekoliko kukuruznih pogača s grahom, uz umak od paprike i rajčice, dok su dostojanstvenici – vojna i svećenička elita – mogli birati specijalitete poput gulaša, pečena mesa i tamalla s puževima. Građani su rano išli spavati, nakon što bi pojeli šalicu kaše od kukuruza ili amaranta, no dostojanstvenici su često jeli do zore, trpajući u sebe velike količine mesnih obroka od purana i pasa. Pili su kakao s vanilijom i medom te pušili nebrojene “lule”, odnosno trsku natrpanu duhanom, drvenim ugljenom i miomirisima. Na nekim slavljima, uzvanicima su se nudile halucinogene gljive (teonancatl), a vizije koje bi one uzrokovale smatrale su se predskazanjem budućnosti.

3. Muškarci su nosili pregače (maxtlal), čiji su rubovi padali do visine koljena, nabirući se u ogrtač, a ispod toga su oblačili neku vrstu tunike. Žene su svijetom hodale u košuljama (huipilli) i suknjama (cueitil). Skromniji građani nosili su odjeću sašivenu od platna koje se dobivalo od vlakana agave. I mušku i žensku odjeću krasili su šareni geometrijski ili cvjetni motivi. Ratnici su na glavama nosili drvene kacige, s perjem i ukrasima koji su predstavljali glavu orla, jaguara ili zmije; svećenici su se oblačili u crno ili tamnozeleno, a ogrtač od tirkiza bio je rezerviran za vladara. Dame iz meksičkoga visokog društva lice su mazale svjetložutom mirisnom mašću te kosu uplitale u dvije trake, dok su kurtizane, koje su se vezale uz neoženjene ratnike, pomoću košenila bojile zube u crveno.

4. Poput Maja i Tolteka, Azteci su igrali igru s loptom koju su zvali tlachtli. Dvije ekipe bi se našle na terenu koji je imao oblik dvostrukog slova “T” te prebacivale tešku loptu od kaučuka. Prema pravilima, lopta se nije smjela dodirnuti koljenima već bokovima. Cilj igre? Ubaciti loptu kroz jedan od dva kamena obruča, pričvršćena na zidove. Premda je igra imala ezoterično značenje – tlachtli je predstavljao Univerzum, a lopta Sunce – bila je vrlo gruba, pa su otvoreni prijelomi kostiju i krvave rane bili uobičajena pojava na “tekmama”, a ponekad se čak događalo da lopta ubije igrača. Patoulli, igra na slična našoj “Čovječe, ne ljuti se”, također je bila popularna u svim slojevima društva. Mnogi su igrači na njoj  sve prokockali, nakon čega nisu imali drugog izbora nego prodati se u roblje.

Piše: Lucija Kapural

Komentari