U ljeto 2016. godine, dok još nismo mogli ni sanjati da će globalna pandemija paralizirati naše živote, strah u brojnim zemljama svijeta sijalo je nešto uistinu bizarno – ljudi odjeveni u kostime klaunova! Počelo je ondje gdje glupavi trendovi najčešće počinju, u Americi. Proširilo se na Veliku Britaniju, potom na ostatak Europe: u svim većim gradovima, pojedinci s perikama na glavi i lažnim crvenim nosovima presretali su namjernike na cesti, nerijetko vitlajući rekvizitima poput sjekire ili noža. Mediji su izvještavali o “klaunovima ubojicama”, policija je pozivala na oprez, a nitko nije imao pojma o čemu se zapravo radi.
Najveći broj ovakvih susreta zabilježen je u Greenvilleu, gradu u Južnoj Karolini. Jedna od prvih žrtava tajanstvene psine bio je lokalni osmogodišnji dječak. Kad se vraćao iz škole kroz šumoviti predio Fleetwood Manora, put mu je prepriječio visok muškarac s licem obojenim u bijelo i usnama zamrljanim nečim što je izgledalo kao krv. U mališana je uperio lasersku lampicu te mu, demonski se cereći, počeo prilaziti. “Slatkišu, želiš li slatkiša?” bilo je pitanje koje je razboritog dječaka natjeralo u bijeg. Njegova majka ispričala je kako je bio toliko prestravljen da je danima nakon susreta u šumi mokrio u krevet i vrišteći se budio iz noćnih mora. Tek nakon nekoliko stotina ovakvih prijava, otkrivena je pozadina zastrašujućeg fenomena: radilo se tzv. gerilskom marketingu. U to vrijeme se, naime, snimao remake horora “Ono”, zasnovanog na istoimenom romanu Stephena Kinga, a strašni klaunovi bili su dio viralne kampanje filma.
Premda nikad ranije nije poprimila tako masovne razmjere, paranoja od klaunova odavno je urezana u kolektivu svijest. Kad nije slagao leševe u podrumu, John Wayne Gacy, jedan od najokrutnijih ubojica u američkoj povijesti, prerušavao se u klauna te nastupao po dječjim zabavama. Laughing Jack, poremećeni klaun koji vreba djecu skrivajući se pod njihovim krevetima, jedan je od najpoznatijih likova stravičnih internetskih priča niza autora, poznatih pod nazivom “Creepypasta”. Riječ je o svojevrsnu digitalnom folkloru, modernom ekvivalentu stravičnim pričama uz logorsku vatru starijih generacija, a nerijetko su praćene izjavama “svjedoka” i montiranim fotografijama.
Ovaj trend osobito je zamjetan u sedmoj umjetnosti. “Krvava žetva”, “Vražji odmetnici”, “Kuća tisuću leševa”, “Killjoy”, “Mr. Jingles” te već spomenuti uradak “Ono” samo su neki iz gomile horora s klaunom ubojicom u glavnoj ulozi (Pennywise, junak potonjeg uratka, kao djeci nam je, priznajemo, priuštio noćne more!). To nije slučajno: strah od klaunova, tzv. coulrofobija, jedna je od deset najučestalijih fobija. Zbog čega se toliko plašimo ljudi koji se smiješno oblače i šminkaju, prvenstveno da bi nas zabavili?
Maska je oduvijek bila integralni dio filmova strave i užasa, a maska klauna najtradicionalniji je oblik prerušavanja. Psiholozi kažu da strah potječe iz činjenice da ne znamo tko – ili što – se krije iza nje. To nešto možda je trulo, ružno i zlo, a mi vidimo samo isforsirani crveni osmijeh i narumenjene obraze. Ukratko, ovaj strah odražava našu nemogućnost da sagledamo istinu.
Piše: Lucija Kapural