Zašto su viktorijanski grobovi bili opremani zvoncima?

Smrt bi, prema definiciji, trebala biti nešto konačno ali postoje slučajevi u kojima Veliki kosac kao da se odluči našaliti sa svojim “klijentima”. Poznato je, naime, da tek raspadanje možemo nazvati sigurnim znakom smrti. Rani pokazatelji, poput hladnoće i ukočenosti tijela, nešto su varljiviji: kroz povijest, zabilježeni su brojni slučajevi “uskrsnuća” u mrtvačnicama!

Premda se o fenomenu prividne smrti pričalo još u antici, u viktorijanskom razdoblju postao je opsesija učenih glava. To stanje, poznato i pod latinskim nazivom vita minima, može se javiti u stanju teškog pijanstva, kome, katatonije ili utapanja, a karakterizira ga svođenje vitalnih funkcija na minimum: puls se ne osjeća, disanje je nečujno, no srčana i moždana aktivnost i dalje je prisutna. Dok su onodobni liječnici pokušavali iznaći načine da se potonje dvije detektiraju (tada još nije bilo EKG-a i EEG-a!), spoznaja da neki mrtvaci baš i nisu toliko mrtvi kod puka se svela na strah da čovjek ne bude živ zakopan. U jednom trenutku, taj strah se pretvorio u pravu histeriju. Priče o tragovima grebanja na poklopcima lijesova, krikovima koji su dopirali iz raka i “mrtvacima” koji su, u svome podzemnom zatvoru, pojeli vlastite prste dizali su kosu na glavi i onima najhrabrijima.

Kako bi provjerili je li netko uistinu mrtav ili se samo čini takvim, dovitljivi Englezi počeli su osmišljavati iznimno maštovite metode. Primjerice, “truplu” bi u nos nagurali pastu od luka, češnjaka, octa i soli ili bi ga pak šibali koprivama. Ako bi na takvu provokaciju ostao mrtav-hladan, prelazilo se na “tešku artiljeriju”: zabadanje igli u osjetljive dijelove kože ili čak odsijecanje nožnih prstiju. Biskup iz Cloynea, gradića u irskom okrugu Cork, donio je regulu da tijela najmanje pet dana počivaju u mrtvačnici prije pokopa, kako bi se izbjegla neželjena “uskrsnuća”. Ljudi su sastavljali oporuke u kojima su nalagali da ih nakon smrti preventivno izbodu ili dekapitiraju. Lijesovi su se počeli opremati “alarmnim sustavom”, užetom kojim je mrtvac, koji baš i nije bio toliko mrtav, mogao aktivirati zvonce smješteno na nadgrobnom spomeniku. U nekim krajevima, formirane su svojevrsne posmrtne straže, koje bi danima dežurala pored grobova kako bi mogle reagirati u slučaju da se iz njih začuje kakav sumnjivi zvuk.

Piše: Lucija Kapural

Komentari