Počevši od polovice 10. stoljeća, uporaba samostrela sve se češće spominje u srednjovjekovnim izvorima. Premda je njegovo punjenje i zatezanje tražilo više vremena od uporabe običnog luka (tijekom jedne minute, samostrelac je mogao ispaliti prosječno dvije, a vješti streličar čak 10 strijela), u to je vrijeme samostrel bio jedino oružje sposobno s veće udaljenosti probiti viteški oklop. Zahvaljujući tome, na njegovo se korištenje na bojištima naposljetku osvrnulo i samo papinstvo. Naime, spomenuta probojna snaga strelice ispaljene iz samostrela u teoriji je omogućavala mobiliziranim seljacima, pripadnicima trećeg staleža, efektivan napad na pripadnike drugog staleža, plemiće. Dakako, u srednjovjekovnom društvu, obilježenom hijerarhijskom podjelom njegovih članova, takvo stanje izazvalo je otpor pogođenih. Štoviše, mogućnost ubojstva pomoću oružja koje je tražilo relativno malo uvježbavanja smatrana je i svojevrsnom negacijom dvorske kulture i cjeloživotnoga viteškog uvježbavanja u vojnom umijeću. Pod izlikom da uporaba samostrela (a zatim i samog luka) ugrožava društveni poredak, u to vrijeme smatran božanski proviđenim, i potiče na nečasno ratovanje, a povodom sazivanja Drugoga lateranskog koncila 1139. godine, iskorištena je prilika da se papu Inocenta II. navede na poduzimanje restriktivnih mjera. I doista, u 29. kanonu spomenutog sabora, Inocent II. proglasio je samostrele „ubojitima“ i „protivnima Bogu“ te je, pod prijetnjom ekskomunikacije, zabranio njihovu daljnju uporabu (kao i korištenje običnih lukova) u ratovanju protiv kršćana. Iako su neki vladari, poput njemačkog cara Konrada III., zabranili uporabu spomenutog oružja na područjima svoje vlasti (a gradovi unutar svojih zidina), opetovane papinske zabrane – samostrel je, pomno ga pregledavši, već 1097. godine zabranio papa Urban II. – svjedoče o nastavku korištenja tog oružja na europskim bojištima. Dakako, tome u prilog govori i neprekinut razvoj streličarstva sve do njegove zamjene vatrenim oružjem.
Autor: Saša Vuković
