Zašto su grčke vlasti svojedobno zabranile sviranje na ovom instrumentu?

Uz njegove zvuke pjevane su najrazličitije pjesme, od nježnih ljubavnih do onih koje progovaraju o nasilju, drogama i izbjeglicama, a Grci ga smatraju svojim nacionalnim instrumentom. Govorimo, dakako, o buzukiju. Naziv potječe od turske riječi “bozuk”, što znači “slomljen”. Pripada obitelji lutnji, a proizvodi oštar metalni zvuk sličan mandolini. Često su potrebne godine da naučite svirati na njemu: kaže se da onaj tko je svladao buzuki, gitaru može svirati i žmireći!

Podrijetlo buzukija nije u potpunosti rasvijetljeno. Navodno su ga poznavali još u drevnoj Perziji i Bizantu, a u Grčkoj se pojavio početkom dvadesetog stoljeća, po završetku rata u Maloj Aziji. Donijeli su ga izbjeglice iz Turske, a glazba koju su izvodili počela se miješati s grčkom rebetikom, buntovničkim napjevima koji su nailazili na žestok otpor vlasti. Svirači su se sastajali u tzv. kafeionima, gostionicama koje su imale specijalne prostorije za pušenje nargile. Pod utjecajem opojnih supstancija, u tim zadimljenim sobičcima su, uz pratnju buzukija, nastajali stihovi koji su izražavali nezadovoljstvo stanjem u zemlji.

Kako bi zaustavile širenje tih pjesama, vlasti zabranjuju buzuki kao instrument i bilo kakvo izvođenje na njemu. Narod se, međutim, snašao – počeli su pjevati uz baglamu, koja je u stvari bila buzuki ali malih dimenzija – toliko malih da se mogla lako skriti u unutrašnji džep kaputa! Situacija je danas dramatično drugačija: svirači buzukija imaju veliki ugled u društvu (običaj je zasipati ih cvijećem kad sviraju na pozornici), a mramorna muza izložena u Grčkom nacionalnom muzeju u Ateni u rukama drži upravo buzuki!

Piše: Lucija Kapural

Komentari