Uz Mozarta i Beethovena, Joseph Haydn (1732. – 1809.) smatra se najznačajnijim predstavnikom bečke klasike. Premda je vodio miran, uravnotežen život, koji se odrazio na transparentnost njegove glazbene forme, uz skladateljevu smrt veže se uistinu bizarna zagonetka. Vjerovali ili ne, Haydn je pokopan s – dvije lubanje! Da, dobro ste pročitali. Evo kako je do toga došlo!
Premda je počeo skladati još kao dječak, priznanje je stekao tek kad ga je u svoju službu uzeo grof Nicolaus Esterházy. Na njegovu golemom posjedu u Eisenstadtu, a kasnije i onom u Beču, preuzeo je dužnost kapelnika, što je rezultiralo nekim od najljepših crkvenih skladbi u povijesti. Nije zanemario ni opernu glazbu, koju je stvarao za različita slavlja plemićke obitelji. A onda je, u proljeće 1809. godine, preminuo nakon duge i teške bolesti. Unatoč ogromnoj slavi, skladatelj je dobio tek skroman sprovod: kako je Napoleon baš tada napadao Beč, za nešto kompleksnije i svečanije jednostavno nije bilo vremena. To je dvojici Haydnovih površnih znanaca i vatrenih obožavatelja, Rosenbaumu i Peteru, omogućilo da podmite lokalnog pogrebnika kako bi im ustupio lubanju pokojna glazbenog genija. Obojica muškarca su, naime, bili zaljubljenici u frenologiju, novu pseudoznanstvenu disciplinu koja je iz izbočina na ljudskim lubanjama zaključivala o kognitivnim sposobnostima i karakteru njihovih pokojnih vlasnika. Lubanja velikana poput Haydna za njih je predstavljala svojevrstan sveti Gral, te su je čuvali pod ključem, u kredencu sa zlatnim intarzijama.
Desetljeće nakon Haydnove smrti, Esterházy je odlučio pružiti dostojan ukop štićeniku. Naložio je da se skladateljevi ostaci otkopaju, umalo izgubivši svijest kad je shvatio da je tijelo pokopano bez glave. Kako je bio moćan čovjek, ubrzo je došao do imena Petera i Rosenbauma, a potonji mu je, u strahu od zatvorske kazne, smjesta dao traženu lubanju… Doduše, ne pravu – podmetnuo mu je ostatke nekog anonimusa iz svoje bogate zbirke smrti. Nakon što su dvojica prevaranata umrla, lubanja je promijenila nekoliko vlasnika, da bi u konačnici završila u rukama bečke organizacije “Prijatelji glazbe”. Čelnici te udruge predali su je princu Paulu Esterházyju, koji je odlučio ispuniti želju svoga davnog pretka. Godine 1954., skladateljeva glava konačno je ujedinjena s ostatkom njegova tijela, a ona ranije podmetnuta ostavljena je da stoji gdje je i stajala.
Piše: Lucija Kapural
