S katanom u ruci i kodeksom časti u srcu, samuraji su ispisali neke od najuzbudljivijih stranica u japanskoj povijesti. Donosimo zanimljivosti o ovim neustrašivim, po mnogočemu osebujnim ratnicima!
1. U starom Japanu, samurajima su se nazivali vojnici na straži u carskoj palači. Od dvanaestog stoljeća, usporedno s razvojem feudalizma, oblikovali su se kao poseban vojni stalež, po određenim elementima blizak europskom viteštvu. U službi nasljednih šoguna i visokih plemića-knezova, živjeli su na njihovim dvorovima, a u službi su ostajali do smrti. Oni koji bi, iz bilo kojeg razloga, napustili gospodare nazivani su “roninima” odnosno lutalicama. Bili su predmet ismijavanja – tradicija je, naime, zahtijevala da samuraji bez gospodara počine ritualno samoubojstvo, seppuku. Uzgred rečeno, riječ “samurai” može se prevesti kao “oni koji služe”.
2. Osobite povlastice dobili su tijekom velikih ratova u petnaestom i šesnaestom stoljeću, a za šogunata Tokugawa u sedamnaestom stoljeću mnogi od njih su oslobođeni feudalne obaveze. Kad su, nakon revolucije 1867. – 1868., veliki feudi konačno ukinuti, postali su vlasnicima svojih malih posjeda te su bili uvršteni među japansko plemstvo ili građanstvo.
3. U vrijeme kad je malo tko u Europi znao čitati i pisati, samuraji su bili izrazito obrazovani. Bushido, nepisani kodeks ponašanja prema kojem su živjeli, zahtijevao je da budu iznad običnih ratnika. U skladu s time, izučavali su kaligrafiju, književnost i matematiku, a uz to su pisali poeziju i uređivali vrtove. Bushido, što na japanskom znači “put ratnika”, vrlo je precizno propisivao i pravila vojničke časti – neki od njegovih elemenata bili su, primjerice, hrabrost u bitki, obaveza osvećivanja gospodara, suzdržljivost prema ženama i pripadnicima nižih klasa, preziranje boli te obaveza počinjenja samoubojstva u određenim situacijama.
4. I žene su mogle postati ratnice, a za njih su vrijedila ista pravila. Onna-musha, kako su se nazivale, borile su se rame uz rame sa samurajima, a neke od njih, poput heroina Tomoe Gozen i Nakano Takeko, hrabrošću i vještinom baratanja oružjem čak su ih zasjenjivale.
5. Iza pojma “daisho” krije se naziv za dva samurajska mača, wakizashi i katanu. Složenica dolazi od riječi “daito” (što znači “veliki” i odnosi se na katanu) i “shoto” (što znači “mali” i odnosi se na wakizashi). Za samuraja, bila je sramota pojaviti se u javnosti bez ta dva mača, koja su smatrali utjelovljenjem svoje duše. Daisho, koji se prenosio s generacije na generaciju kao obiteljsko nasljeđe, uvijek se nosio na lijevoj strani, s oštricama prema gore, s tim da se wakizashi nosio ispod katane. Stručnjaci za stara oružja smatraju da je katana najmoćnije hladno oružje ikada proizvedeno. Dizajnirana je tako da napravi najveću moguću štetu na protivniku.
6. Premda su spomenuti mačevi najpoznatije samurajsko oružje, nisu bili i jedino. Drevni japanski ratnici vješto su baratali i dugačkim lukom (yumi), kopljem (yari) te teškim drvenim palicama (tanbo). Od 1543. godine, njihov arsenal obogaćen je vatrenim oružjem – topovima i dugačkim puškama poznatim kao tanegashima. Za razliku od nezgrapnih oklopa europskih vitezova, samuraji su koristili one izrađene od metalnih ili kožnih pločica, iznimno fleksibilne i funkcionalne. Na glavi su nosili bogato ukrašene kacige (kabuto).
7. Homoseksualne veze među samurajima bile su vrlo česte, što ne čudi ako znamo da su mnogo vremena provodili na ratištu, daleko od nježnih ženskih ruku. Na takve odnose – poznate kao wahashudo odnosno “put mladosti – ne samo da se nije gledalo poprijeko, već su bili i poticani od strane gospodara. Rezoniranje velikaša bilo je pragmatično: vojnik koji se bori pored svoga dragog imat će dodatni motiv za pobjedu!
8. U rijetkim prilikama, sa samurajima su se mogli boriti i stranci. U još rjeđima, samurajima su mogli i postati. Potonja čast pružena je samo četvorici Europljana – engleskom mornaru Williamu Adamsu, njegovu nizozemskom kolegi Joostenu van Lodensteijnu, francuskom vojnom časniku Eugeneu Collacheu i njemačkom trgovcu oružjem Edwardu Schnellu.
Piše: Lucija Kapural
