Zašto je povijest zaboravila havariju “Sultane”, parobroda na kojem je poginulo više ljudi nego na “Titanicu”?

Pri spomenu pomorskih tragedija s golemim ljudskim gubicima, većini će napamet pasti potonuće “Titanica” 1912. Mnogo je elemenata koji su ovom brodolomu dali mitsku dimenziju – radilo se o dotad najluksuznijem plovilu, o kojem se govorilo kao o nepotopivom, a njegove putnike činili su najbogatiji ljudi toga vremena, ali i siromašni emigranti. Nije stoga čudno što mnogi smatraju da je havarija ovog broda, s oko 1.500 ljudskih žrtava, najveća brodska tragedija svih vremena. Nažalost, nije. Ona najveća, barem u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, dogodila se gotovo pola stoljeća ranije.

Dana 13. travnja 1865. godine, parobrod “Sultana”, jedan od najvećih brodova u zemlji, otisnuo se na svoje posljednje putovanje. S kapacitetom od 1.719 tona, tri palube i prostranim kabinama, doimao se kao udobna i sigurna oaza za svoje napaćene putnike. Parobrod je, naime, iz St. Louisa prevozio veterane Unije, netom oslobođene ratne zarobljenike koji su, iscrpljeni, gladni i ranjeni, mogli razmišljati jedino o dolasku u New Orleans, u zagrljaj najbližih. Nažalost, muškarci koji su preživjeli jedan od najkrvavijih građanskih ratova u povijesti nikad više neće vidjeti svoj dom. Da sve nije u najboljem redu, dalo se naslutiti već pri ukrcaju. Dok su se šepajući probijali brodskim hodnicima, vojnici su mogli čuti udarce iz prostorije u kojoj su radnici popravljali jedan od kotlova, koji je tijekom prethodnog putovanja počeo curiti. Izmoždeni ratnici, koji još nisu zaboravljali fijuk metaka na bojišnici, nisu tome posvećivali osobitu pažnju. Nažalost, nije ni čovjek koji se smatra najodgovornijim za ono što je uslijedilo – kapetan broda Cass Mason. Premda su ga radnici upozorili da će popravak trajati nekoliko dana, kapetan nije htio čekati. “Skrpajte to nekako!”, bijesno je viknuo ljudima u prljavim kombinezonima, svjestan činjenice da je vrijeme novac. Mason, naime, nije htio propustiti isplatu države, koja je bila pet dolara po putniku, pa je odlučio krenuti na put s privremeno zakrpanim kotlom. Prvi temelj za nadolazeću katastrofu bio je postavljen. I njen drugi temelj postavila je kapetanova gramzivost – s dolarskim znakom u očima, na brod koji je bio registriran za prevoženje 376 putnika nagurao je čak – 2.400 ljudi!

Nakon dva tjedna putovanja, oko dva ujutro, tri brodska kotla iznenada su eksplodirala, trenutačno usmrtivši stotine putnika. Nesreća je time tragičnija ako znamo da se dogodila nadomak kopnu – nepunih sedam milja od Memphisa. Za preživjele, noćna mora je tek počinjala. Nesretni ljudi, koje je zahvatio plamen, u panici su skakali u vodu, premda znatan dio njih nije znao plivati. Snažne struje Mississippija zauvijek su ih progutale. Nekolicina se uspjela spasiti, no mutna voda rijeke sljedećeg jutra bila je prepuna pougljenjenih leševa. Ukupno je život izgubilo 1.800 ljudi, no tragedija je vrlo brzo prekrivena velom zaborava. Kako je do toga došlo? U prvom se redu radilo o tajmingu – mnogo veću pozornost medija privuklo je ubojstvo Lincolnova atentatora Johna Wilkesa Bootha, koje se dogodilo samo dan ranije. Teorija zavjere, prema kojoj su špijuni skriveni na brodu pokrenuli eksploziju pomoću bombi, vrlo je brzo odbačena, pa senzacija gladna javnost nije trošila previše vremena na ovaj slučaj. Nesreću su istraživale tri odvojene komisije, koje su donijele zaključak kako za nju nitko nije odgovoran.

Piše: Lucija Kapural


Komentari