Bogatstvo i moć nije jedino što kruna donosi. Vladarima nije uvijek teklo mlijeko i med – uvijek moraš s nekim ratovati, uvijek je tu netko tko kuje zavjeru da te otruje i preotme ti tron… Poput običnih pučana, kraljevi su se međusobno razlikovali: među njima je bilo sadističkih psihopata, praznovjernih budala, talentiranih pojedinaca te notornih bludnika. Evo nekoliko primjera!
Glava u staklenci
Ruski car Petar I. Aleksejevič (1672. – 1725.), poznatiji kao Petar Veliki (na slici!), bio je jedan od najvećih reformatora svoga vremena, no ujedno i punokrvni sadist. Kmetove je gušio golemim nametima te silio na služenje u vojsci i obavljanje javnih radova, zbog čega su tisuće njih umrle od iscrpljenosti i gladi. Smrtne kazne je dosuđivao a da ne trepne, a ni prema bližnjima nije pokazivao milost. Kad mu je dosadila, prvu suprugu je zatočio u samostan, a sina Alekseja, kojeg je optužio za kovanje urote, osudio je na smrt. Osobitu maštovitost pokazao je prilikom kažnjavanja druge supruge Katarine Aleksejevne: dekapitirao je muškarca za kojeg je, bez stvarnog dokaza, posumnjao da “švrlja” s caricom, da bi potom “preljubnicu” natjerao da njegovu odrubljenu glavu drži u spavaćoj sobi, konzerviranu u staklenci!
I kraljice dosade čovjeku
Henrik IV. (1553. –1610.), prvi francuski kralj iz burbonske dinastije te glavni junak Voltaireovog spjeva “Henrijada”, bio je na glasu kao ženskar, u čemu ga nije sprečavao bračni jaram, pa ni dugogodišnje zatočeništvo. Rogove je nabijao objema suprugama, Margareti Valois i Mariji de Medici. Osobni ispovjednik stalno mu je prigovarao zbog ljubavnih zastranjenja. Sit prodika, Henrik ga je odlučio naučiti pameti. Svome kuharu je naredio da napornom svećeniku ama baš svakog dana priprema jarebice. Nakon desetak dana na tom režimu prehrane, svećenik se požalio kralju: “Jarebice, pa jarebice – svaki dan! Kakav užas!”. Henrik se zlobno nacerio te odvratio: “Kraljica, pa kraljica – svaki dan! Kakav užas!”.
Prestrašeni tiranin
Sirakuški vladar Dionizije Stariji (oko 430. pr. Kr. – 367. pr. Kr.) bio je lukav te, iz perspektive širenja teritorija, izuzetno uspješan vladar. Unatoč brojnim postignućima, antički izvori opisuju ga kao sumnjičavog, osvetoljubivog, beskrupuloznog i okrutnog vladara, a stručnjaci smatraju da je upravo on najzaslužniji zbog današnjega pejorativnog značenja riječi “tiranin”. Svjestan svoje reputacije, panično se bojao atentata te nigdje nije mrdao bez slijepo odane vojske plaćenika, ratom prekaljenih muškaraca spremnih da u sekundi prerežu grkljan svakome tko poprijeko pogleda njihovog gazdu. Njegova paranoja s vremenom je rasla, pa je zapošljavao na desetke kušača ića i pića kako bi izbjegao mogućnost da ga netko otruje a, premda tašt, s vremenom je uzgojio dugačku, zapuštenu bradu – bojao se, naime, da ga netko ne zakolje pri brijanju!
Olovni objed za papine izaslanike
Moćni vladar Milana Bernabò Visconti (1323. – 1385.) u povijesti je zapamćen po gradnji veličanstvenog mosta Trezzo, ubojstvu rođenog brata Mattea, s kojim nije htio dijeliti vlast, kao i po sustavnom, drskom prkošenju Svetoj Stolici. Bio je uključen u sve apeninske sukobe koji su se vodili u to vrijeme, a najčešće je ratovao protiv Republike Firence i Papinske Države. Čak trojica avignonskih papa isključila su ga iz crkve: Inocent VI., Urban V. i Grgur XI. Potonja ekskomunikacija, iz 1371. godine, nije mu sjela, pa je dvojicu papinih izaslanika bacio u tamnicu. Pustio ih je da se ondje “hlade” tri-četiri dana, nakon čega ih je natjerao da pojedu papino pismo o isključenju – zajedno sa svilenom vrpcom i olovnim pečatom utisnutim preko nje!
Mač donosi plač
Klodvig (466. – 511.), franački kralj iz dinastije Merovinga, godine 498. prihvatio je kršćanstvo. Nakon što je primio potrebne sakramente, zamolio je svećenika da ga pouči novoj vjeri. Ovaj je u taj zadatak unio puno žara, na slikoviti način prepričavajući biblijske prispodobe. Kad je svećenik došao do mjesta gdje Isus objašnjava pogubnost nasilja riječima “Tko se mača laća, od mača i pogiba”, neustrašivi tvorac najvećega barbarskog kraljevstva u Europi, koji ih je shvatio doslovno, izjurio je iz prostorije. Nakon nekoliko dana, njegova straža bila je naoružana samo strijelama, a kraljev mač nalazio se u škrinji od hrastovine, pod ključem!
Piše: Lucija Kapural
