Prije osamdeset dvije godine, na današnji dan, u Šibeniku je prvi put pustio glas Arsen Dedić. Napisao je brojne zbirke pjesama, glazbu za osamdesetak filmova, izdao preko četrdeset nosača zvuka, potpisao čak 150 glazbenih kulisa za kazališne predstave, pisao za djecu… Naš najveći kantautor, samouki slikar čije slike nisu bile na prodaju, flautist i ljubimac žena, bio je osoba je britkog jezika, istodobno nježan i ciničan, sramežljiv i eksplozivan, nostalgičan i drčan. Evo nekoliko zanimljivosti iz života glazbene legende!
Jedna soba, sedam instrumenata
Odrastao je u slikovitoj šibenskoj četvrti Varoš, među skromnim kamenim kućama težaka i obrtnika. Teslina ulica svojevrsna je znamenitost grada: u njoj su rodne kuće trojice glazbenih velikana: Dedića, Vice Vukova i Miše Kovača! Kao 13-godišnjak, počeo je svirati s ocem i bratom u limenom orkestru, osobito na svadbama i sahranama. “Ja sam svirao flautu, brat klarinet, a ćaća sve živo”, ispričao je, dodajući kako je ocu jednom, iz šale, u trubu stavio mačku koja je počela demonski mijaukati kad je siroti čovjek puhnuo u glazbalo. Paralelno s gimnazijom, Arsen je pohađao srednju glazbenu školu, a uz to se bavio slikarstvom. Nakon mature, dvojio je između Likovne i Glazbene akademije, da bi na kraju izabrao – pravo. “Moji roditelji, skromnog imovinskog stanja, htjeli su da studiram nešto sigurno i konkretno”, ispričao je. Nakon nekog vremena, ipak je paralelno upisao Glazbenu akademiju. “Stanovao sam u Glazbenom internatu, a u sobi nas je bila sedmorica: klavirist, violinist, klarinetist, trubač, gitarist i nas dvojica flautista. Bio je to, dakle, čitav orkestar u jednoj sobi a, da stvar bude još čudnija, svi smo studirali pravo. Ja sam od njega odustao nakon položene treće godine, kad mi je sve to postalo prenaporno”.
O, mladosti!
Antologijska pjesma “Moderato cantabile” je, tvrde upućeni, posvećena glumici Božidarki Frajt, koja je s njim navodno varala muža. Mladog Dedića povezivali su i s manekenkama Brankom Habek i Korom Potočnik, te slavnom Milenom Dravić. Kao već uspješan kantautor, oženio se studenticom Vesnom Šuligoj, nećakinjom A. G. Matoša. Brak, u kojem su dobili kćer Sandru, potrajao je četiri godine, uključujući jednu koju je pjevač proveo u vojsci. Smiraj nakon burne mladosti pronašao je u zagrljaju pjevačice Gabi Novak. Nije to bila ljubav na prvi pogled – Gabi je bila udana, a nije previše vjerovala Arsenu jer je, dok su se družili kao prijatelji, milijun puta svjedočila njegovu raspusnom životu. “Najprije mi je bila poznanica, potom kolegica, pa suradnica, onda ljubavnica i napokon žena”, objasnio je Arsen. Iskra je planula za zajedničke turneje u Rusiji. Ubrzo su počeli živjeti zajedno, Gabi je ostala u drugom stanju, a onda je uslijedio grozan događaj – netko je nazvao trudnu ženu i rekao joj da se Arsen zapalio u autu. Od užasnog šoka, Gabi je izgubila dijete. Kod matičara su otišli tek nakon rođenja sina Matije, danas cijenjenog jazz-glazbenika.
U Haronovoj lađi
Smrti je prvi put gledao u oči 2004. godine, kad je u Padovi podvrgnut rizičnoj operaciji transplantacije jetre. “Mene je Haron već prevozio preko Hada i bili smo blizu druge obale, a onda je okrenuo čamac i vratio me u život!”, ispričao je nakon oporavka. Premda je morao piti imunosupresore i izbjegavati napore, nastavio je nastupati do zadnjeg dana, nerijetko sa suprugom i sinom. Uslijedile su nove nedaće: nezgodan pad, ugradnja umjetnog kuka… Zadnji, sedamdeset sedmi rođendan, proslavio je u krugu obitelji. Idući dan, supruga ga je pronašla kako leži na podu pokraj hodalice, nerazgovjetno mrmljajući. Prevezen je u bolnicu, gdje su mu dijagnosticirali tešku upalu. Baš kad se činilo da bi pacijent mogao biti pušten kući, stanje mu se naglo pogoršalo. Prvo su otkazala pluća, potom i drugi organi. Dana 17. kolovoza 2015. oči glazbenog genija zauvijek su se zaklopile.
Piše: Lucija Kapural
