Vlasnik ste dućana u kojem je pljačkaš raznio glavu kupcu ili motela uz autocestu u kojem je meksički diler pronađen prerezanog vrata? Možda se pak vaš depresivni tetak objesio na tavanu obiteljske kuće? Ako živite u Americi, jasno je koga ćete zvati! Čišćenje vašeg prostora nije posao policije, već specijaliziranih tvrtki kao što je “Crime Scene Cleaners”. Prije četvrt stoljeća, tu kompaniju je osnovao Neal Smithers iz Oaklanda. Do današnjeg dana, poduzetni čovjek zaradio je milijune – njegov posao, naime, pokriva čitavu Ameriku, zemlju u kojoj krvavih ubojstava nikad ne manjka. Kako bi on rekao, biznis sa smrću jedini je siguran biznis. “Ljudi su u stanju napraviti kojekakva sra*a, a mi smo tu da ih počistimo. Kako izdržim u ovom poslu? Iskreno, ne marim puno za ljudske sudbine. Želim samo pružiti kvalitetnu uslugu i za to pošteno dobiti novac”, pragmatično zbori. “Moji konkurenti dođu u kuću žrtve zločina pa glume da silno suosjećaju s njenim bližnjima. Ja ne. Trebaš moju uslugu? To ćeš i dobiti. Ne dolazim izraziti sućut nego riješiti problem”, priča Smithers, potkrepljujući svoju filozofiju tetovažom hrpe lubanja, koja i nepismenima odmah daje do znanja čime se bavi. Krilatica njegove kompanije koncizna je koliko i duhovita: “They’re dying, we’re flying” (“Oni umiru, mi dolijećemo”).
Od njegova pionirskog pothvata do danas, u SAD-u je otvoren niz tvrtki specijaliziranih za čišćenje mjesta zločina, no samo je Smithers u potpunosti shvatio marketinški potencijal smrti. Prisilio je Kaliforniju da promijeni zakon i propiše da policija, vatrogasci i bilo koja druga državna služba nisu ovlašteni čistiti mjesta zločina, već da to mora činiti ovlaštena privatna tvrtka. Konkurenciju je pak potukao sklopivši ugovor s mrtvačnicama i bolnicama, za koje besplatno čisti obdukcijske sale!
Ako mislite da je struganje tuđih crijeva i ispiranje krvavih mrlja posao po vašem ukusu, otkrit ćemo vam nekoliko trikova koji će, uvjereni smo, biti korisni u vašoj budućoj karijeri. “Mozak je najteži za čišćenje, a zahtjevna su i poluraspadnuta tijela iz kojih se cijede krv, fluidi i masnoće pa natope madrac ili se skore za pod”, objašnjava Smithers ležerno, kao da mu je posao kidanje karta na ulazu u kino. Dodaje kako ne vidi zašto se ljudi toliko zgražaju oko onoga čime zarađuje za svoj kruh – i “Ferrarije” – budući da je riječ o “običnoj uslužnoj djelatnosti, poput ‘McDonald’sovih’ restorana”. Kao svoju najzahtjevniju “gažu” izdvaja uklanjanje ostataka muškarca koji je upao u stroj za piljenje drva, a napominje kako i oko čišćenja mjesta na kojem si je netko raznio glavu sačmaricom ima puno posla zbog, kako kaže, “onih sitnih dijelova”.
Piše: Lucija Kapural
