Začin vredniji od zlata: U znak žalosti, Neron je na pogrebu supruge dao spaliti godišnju zalihu cimeta!

Ako postoji miris koji može zarobiti esenciju zime, onda je to cimet. Bez ovoga aromatičnog začina ne možemo ni zamisliti omiljena pića sezone, okrepljujuće kuhano vino ili opojni punč, a savršeno se sljubljuje i s kavom. Botanički gledano, riječ je o biljci iz porodice lovora, s aromatičnom korom i lišćem. Onaj iz Šri Lanke najbolje je kakvoće, slatkastog okusa i žuto-smeđe boje, dok je kineski cimet, poznat i kao kasija, crvenkast, oštrijeg mirisa, trpkog okusa i znatno niže cijene. Obje vrste imaju ljekovita svojstva. Cimet, naime, dokazano smanjuje razinu lošeg kolesterola i šećera u krvi, poboljšava rad mozga, olakšava probavne smetnje, pomaže u mršavljenju, smiruje upale te, onako usput, uklanja zadah.

Povijest ovog začina, jednog od najstarijih poznatih čovjeku, prilično je uzbudljiva. Prvi put se spominje pod imenom kwa, u kineskim botaničkim rukopisima iz 2800. godine prije Krista. U drevnom Egiptu, bio je vredniji od zlata: korišten je za balzamiranje, čaranje te kao glavni sastojak ljekovita napitka zvanog kyphi, za koji se vjerovalo da liječi više-manje sve boljetice, s posebnim naglaskom na impotenciju. U antičkoj Grčkoj bio je sredstvo darivanja careva i božanstava, napose Apolona – njegov hram u Miletu bio je prepun ovih miomirisnih štapića. Pjesnikinja Sapfa posvetila mu je jednu od svojih poema, a Aristotel i Herodot su zabrazdili u znanstvenom smislu spominjući “cimetne ptice” koje ove štapiće donose iz nepoznate zemlje da bi od njih izgradile gnijezda, te krilate zmije koje ga čuvaju od običnih smrtnika. Plinije Stariji to je otpisao kao pučku izmišljotinu, mudro primijetivši kako je cimet najpametnije ubaciti u vino. Otkrio je i da vrećica cimeta vrijedi onoliko koliko zemljoradnik zaradi u – petnaest mjeseci! Rimski car Neron na pogrebu supruge je, u znak žalosti, dao spaliti godišnju zalihu cimeta. U srednjem vijeku, bio je jedna od prvih roba koje su se mijenjale između Europe i Bliskog Istoka, a križarski ratnici njime su se krijepili prije odlaska u pohode. Zahvaljujući kolonijalnoj politici, Britanci su stotinama godina držali monopol na izvoz ovoga skupog začina, da bi u 19. stoljeću prestao biti njihova “ekskluziva”, šireći se u sve kutke svijeta.

Piše: Lucija Kapural


Komentari