Vuk prerušen u Crvenkapicu ili venecuelanski Robin Hood: Život Huga Cháveza

Amerikanci su ga nazivali “naftnim svodnikom”, jedna od mnogobrojnih bivših ljubavnica “vukom prerušenim u Crvenkapicu”, a španjolski kralj, poznat po rezerviranosti, svojedobno mu je rekao da začepi. Mnogi su, međutim, u njemu gledali borca za potlačene, venecuelanskog Robina Hooda. Donosimo zanimljivosti o Hugu Chávezu (1954. – 2013.), jednom od najkontroverznijih državnika novijeg doba!

Roditelji Hugo i Elena, oboje učitelji, dječaka su odgajali u gradu Sabaneti, u skromnoj kućici s krovom od palmina lišća. Premda je pokazivao talent za pisanje, slikanje i pjevanje, kao 17-godišnjak upisuje vojnu akademiju, iz koje je izišao s činom potporučnika. Ambiciozni mladić upisao je i studij politologije.

U studentskim danima, uz podršku skupine kolega, razvija ljevičarsku doktrinu koju naziva “bolivarijanizam”, inspiriranu filozofijom revolucionara Simóna Bolívara. Nastupali su pod geslom “socijalizam za 21. stoljeće”. Kasnije, kao predavač na vojnoj akademiji, bio je poznat po bujnoj retorici i bespoštednoj kritici venecuelanske vlade i društva.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, zemlja se nalazila u teškoj ekonomskoj krizi. Chávez je iskoristio nezadovoljstvo vladavinom predsjednika Carlosa Péreza te počeo pripremati državni udar. U sumrak 4. veljače 1992. godine, pet vojnih jedinica pod njegovom komandom upalo je u Caracas s ciljem preuzimanja ključnih vojnih i komunikacijskih punktova u gradu, uključujući predsjedničku palaču Miraflores, zgradu Ministarstva obrane, vojni aerodrom i Povijesni muzej. Chávez je imao potporu deset posto vojnih snaga, no brojne pogreške, izdaje i nepredviđene okolnosti dovele su do toga da je, s malom skupinom pobunjenika, ostao odsječen u Povijesnom muzeju, bez mogućnosti da se poveže s ostatkom pristaša. Stjeran u škripac, učinio je ono što je u takvoj situaciji bilo jedino razumno – predao se. Priznao je poraz, no ogradio se rekavši kako je to samo por ahora – privremeno. Premda puč nije uspio, mnogi stanovnici Venezuele u Chávezu su gledali čovjeka koji se suprotstavio korumpiranoj vladi. Završio je u zatvoru Yare, gdje je obolio od teške očne bolesti koja mu je trajno oštetila vid. Pomilovan je nakon dvije godine.

Po izlasku iz zatvora, osniva ljevičarsku stranku Movimento Quinta Republica (“Pokret za petu republiku”) te kreće sa žurnom predsjedničkom kampanjom. Obećava kako će ojačati ulogu države u nacionalnoj ekonomiji, i svrgnuti “grabežljivu oligarhiju” odnosno “sluge međunarodnog kapitala”. Njegova karizma i žustar govornički stil oduševili su mase, u prvom redu sirotinju i radnike. Godine 1998. pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Donošenjem novog Ustava, ta funkcija je ojačala pa je Chávez imao ovlast da, pod određenim uvjerima, raspusti parlament.

Dok su jedni u njemu vidjeli spasitelja, borca protiv privatizacije državnih posjeda, nepismenosti i siromaštva te reformatora zdravstva i školstva, njegovi neprijatelji – srednja i viša klasa, kao i svi privatni mediji u zemlji – optuživali su ga da je autokrat, demagog i kršitelj ljudskih prava. Strane vlade su ga pak smatrale prijetnjom globalnim cijenama nafte i regionalnoj stabilnosti. Takva situacija dovela je do političke polarizacije u Venezueli, a opozicija, nezadovoljna zbog njegova preuzimanja kontrole nad naftom, 2002. je izvršila vojni udar. Bila je to jedna od najkraćih vladavina u povijesti. Kako je Chávez uživao podršku vojske i siromašnih masa, u predsjedničku fotelju vratio se nakon – dva dana! “Ono što moji rivali ne shvaćaju jest činjenica da je Hugo Chávez – narod Venezuele”, zaključio je u maniri Luja XIV.

Ponovno je pobijedio na izborima 2006. te nacionalizirao telekomunikacijsku i naftnu industriju, kao i druge ključne gospodarske grane. Te godine, održao je zloglasni govor protiv američkog imperijalizma u UN-u, zapamćen po tome što je tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država nazvao – nečastivim! “Vrag je jučer bio tu”, podviknuo je, referirajući se na Bushev govor prethodnog dana. “Miris sumpora još uvijek se osjeća”. Zapamćen je i incident iz 2007. godine, kad je na Ibero-američkom summitu u Santiagu drskim upadicama prekidao govor španjolskog premijera Zapatera. Nastavio je to činiti i nakon što su mu organizatori isključili mikrofon, na što je inače dostojanstveni španjolski kralj Juan Carlos izgubio živce te viknuo Chávezu: “Zašto konačno ne začepiš?!”.

Dana 5. ožujka 2013. preminuo je u vojnoj bolnici u Caracasu, izgubivši dvogodišnju bitku s rakom. Pred sam kraj, više nije mogao govoriti, no bolničari su mu s usana uspjeli pročitati riječi “No queiro morir” (“Ne želim umrijeti”). Iza njega je ostalo četvero djce i četvero unučadi.

Piše: Lucija Kapural

Komentari