Vječno pijani pisac brutalno je mlatio suprugu, ženu koja se zbog njega odrekla vlastitih literarnih ambicija

Bio je majstor minimalističke priče. Rečenicama lišenim pretencioznosti, a opet kirurški precizno, secirao je obiteljske i financijske probleme “običnih” ljudi, pružajući nam jedinstvene fragmente iz urbanog života. Unatoč prividnoj jednostavnosti, njegova djela duboko su višeznačna, podložna brojnim, čak suprotstavljenim interpretacijama… Baš poput njihovog autora, ispod čije je nježne površine često izbijalo nešto mračno, gotovo demonsko. Donosimo zanimljivosti o Raymondu Carveru!

1. Rođen je 1938. godine u gradiću Clatskanie u Oregonu, u obitelji skromnih financijskih mogućnosti. Majka Elta, konobarica, brinula je o Raymondu i njegovu mlađem bratu Jamesu, a otac Clevie, radnik u pilani, od obiteljske graje i posla koji mu je donosio mnogo žuljeva i malo zarade opuštao se pecajući i ispijajući hektolitre piva u lokalnoj birtiji. Mladi Raymond, koji je gutao krimiće Mickeya Spillanea, nakon mature postaje očev pomoćnik u pilani, duboko uvjeren da će taj naporan i besperspektivan posao obavljati do kraja života.

2. S nepunih devetnaest, vjenčao se s tri godine mlađom Maryann Burk, učenicom episkopalne škole za djevojčice. Do dvadeset druge godine, imao je kćer, sina i gomilu dugova, pa je bio prisiljen obavljati kojekakve poslove – radio je kao domar, asistent u knjižnici i dostavljač pizze, sve uz redovan posao u pilani. Kad su djeca malo narasla, Maryann se zaposlila kao učiteljica engleskog jezika, a u noćnim je satima radila u baru.

3. Nakon preseljenja u Kaliforniju, zainteresirao se za književno stvaralaštvo. Pohađao je tečaj kreativnog pisanja kod priznatog autora Johna Gardnera, koji mu postaje svojevrstan mentor. Prvu priču, “The Furious Seasons”, objavljuje 1961. godine ali rad, u kojem je obilno “posuđivao'”od Faulknera, prolazi posve nezapaženo. Shvativši da mu je potrebna formalna naobrazba, upisuje studij književnosti na ustanovi Chico State University.


4. Požrtvovna Maryann vlastite je literarne ambicije stavila na led kako bi podržala suprugov spisateljski proboj. Do prvoga većeg priznanja, zbirke pripovjedaka “Hoćeš li, molim te, ušutjeti, molim te?” prošle su godine, a za to vrijeme se Carver od požrtvovnog supruga preobrazio u opakog pijanicu. “Pisac sam bio povremeno, a alkoholičar puno radno vrijeme”, jednom je priznao. Društvo za šankom nerijetko mu je pravio kolega i prijatelj John Cheever. “U dužem periodu, nas dvojica nismo radili ništa drugo nego pili. Na pisaćim mašinama nakupljao nam se debeo sloj prašine, ali nas za to nije bilo briga. Bilo nam je lijepo!”, prisjetio se.

5. Nešto manje lijepo bilo je Maryann, koju je suprug, po povratku s alkoholnih pohoda, redovito koristio kao boksačku vreću. Jednom, kad je bezazleno koketirala s nekim momkom u restoranu, siroticu je opalio vinskom bocom po glavu, razderavši joj arteriju i umalo je ubivši! Ona, koja je morala prekinuti doktorski studij kako bi vozila vječno pijanog muža na predavanja i sastanke, šminkom je bezuspješno pokušavala prikriti modrice. “Prijateljice su mi govorile da ga ostavim, ali nisam mogla to učiniti”, zapisala je u memoarima. “Slomio je srce meni i djeci, ali je još uvijek bio čovjek kojeg sam voljela”.

6. Nakon tri boravka u rehabu i odlazaka na sastanke liječenih alkoholičara, Carver se 1977. zauvijek pozdravlja s bocom. Maryann nije dugo uživala u blagodatima trezvenog supruga: ovaj je ženi koja ga je dugo uzdržavala nabio rogove s urednicom Diane Cecily… A potom i s mnogim drugim damama. Nakon dvadeset pet godina, braku je došao kraj, a Maryann je ispričala kako će bivšeg supruga, unatoč svemu, voljeti do kraja života.

7. Drugu suprugu, pjesnikinju Tess Gallagher, Carver je počeo viđati još dok je bio u braku s prvom. Upoznali su se na spisateljskoj konvenciji u Dallasu, u vrijeme kad je ona bila puno poznatija od njega, a ubrzo oboje postaju predavači na sveučilištu u Syracuseu. Vjenčali su se 1988. u Renu, a nepunih šest tjedana kasnije, Raymond je umro od raka pluća. Bilo mu je samo pedeset godina.

Piše: Lucija Kapural

Komentari