Leonardo da Vinci (1452. – 1519.) utjelovljenje je svestrana renesansnog duha: jedan od najvećih umjetnika svih vremena, nadahnuti slikar, kipar i pisac, istodobno je bio nenadmašan graditelj, inženjer i izumitelj. U službi brojnih moćnika, djelovao je u Firenzi, Milanu, Mantovi i Veneciji, da bi 1517. godine, na poziv francuskoga kralja Franje I., otišao u Francusku, gdje je ostao do kraja života. Tvorac “Portreta dame s hermelinom”, “Posljednje večere” i “Mone Lise” zapamćen je kao majstor sfumata, mekih i prigušenih prijelaza između polusvjetla i polusjene, a svakom njegovom remek-djelu prethodile su temeljite studije kompozicije, perspektive i likova. Kao graditelj, obavljao je revolucionarne inženjerske i fortifikacijske radove, stvarajući planove za idealne gradove budućnosti, a kao znanstvenik, pokušavao je dokučiti zakonitosti svih pojava u prirodi. Ispitivao je pojave u optici i akustici, secirao mrtva tijela, anticipirao podmornicu i tenk… Na temelju matematičke teorije, momente sile izračunavao je stoljećima prije Newtonove mehanike a, proučavajući let ptica, stvorio je osnovu stroja za letenje i padobrana. Ukratko, bio je genij. Od čovjeka takvog “kalibra” možda biste očekivali ozbiljnost i nepristupačnost, no Leonardo je, kazuju brojne anegdote, bio iznimno duhovit i spontan. Evo dva primjera!
Tu ni Bog ne pomaže
Slavnom slikaru je, sa željom da izradi njen portret, pristupila neka imućna dama. Leonardo je isprva pristao, no shvatio je da će njenim prohtjevima biti vrlo teško udovoljiti. Tašta plemkinja je, naime, tražila da je naslika s manjim nosom i ušima, bez podbratka i bora, s dužim i tanjim prstima – a da ipak bude prepoznatljiva. Saslušavši njene “muzičke želje”, Leonardo uzdahne: “Gospođo, bojim se da ste odabrali pogrešnog majstora… Savjetujem Vam da se obratite Bogu izravno: samo on bi vam mogao dati ono što tražite, a čak ni u to nisam siguran”.
Osmogodišnji starac
Vremešnog Leonarda u nekom su društvu pitali koliko ima godina. “Osam ili deset!”, kao iz topa je odvratio. Kad je neki začuđeni gospodin ukazao na suprotnost između umjetnikova odgovora i njegove sijede brade, Leonardo je ponudio zanimljivo objašnjenje: “Brojim samo godine koje su mi, po mom proračunu, preostale za življenje. One prošle mi pripadaju koliko i novac koji sam, s velikim užitkom, potrošio!”.
Piše: Lucija Kapural
