Velikani se vrijeđaju: Najotrovniji jezici svih vremena

Povijest pamti brojne anegdote iz života državnika, znanstvenika, umjetnika, sportaša i chefova, pa i one u kojima su velikani častili suvremenike biranim uvredama. Evo kako se bon-ton ostavljao pred vratima i kako su pogane jezičine radile punom parom:

Do banke s osmijehom

Wladziu Valentino Liberace (1919. – 1987.), američki pijanist, pjevač i glumac poljsko-talijanskih korijena, sredinom 20. stoljeća stekao je globalnu svjetsku slavu. Poznat jednostavno kao Liberace, ekscentričnim ponašanjem i camp odjevnim kombinacijama plijenio je pažnju gdje god bi se pojavio. Ako netko i ne bi reagirao na muškarca odjevena poput disko-kugle, Liberace bi njegovu pažnju privukao otrovnim doskočicama koje je sipao kao iz rukava. Kritičaru koji se drznuo optužiti ga za unošenje elemenata kiča u ozbiljnu glazbu poslao je pismo sljedećeg sadržaja: “Dragi gospodine, zahvaljujem Vam na nadasve zabavnoj kritici. Nakon što sam je pročitao, smijao sam se cijelim putem do banke”.

Što se to kuha? Jezikova juha!

Kako bi čovjek postao vrhunski kuhar, osim vještine za štednjakom, mora posjedovati sposobnost da trpi mahniti ritam rada i uvrede nadređenih. Iz tog razloga, mnogi su chefovi prvorazredni gadovi. Gordon Ramsay možda je najveći: čak ga i prijatelji, komada dva, opisuju kao bahata, bezosjećajnog čovjeka. Na meti njegovog bijesa više se puta našao “goli kuhar” Jamie Oliver. Evo što je Ramsay ispričao o kolegi: “Nikad neće doseći moj nivo, čega je i sam svjestan. Savjetovao bih mu da smršavi petnaest kila ako želi i dalje pametovati o zdravoj prehrani. Osim što je debeo kao prase, beskrajno je ljigav, a ni inteligencija mu nije jača strana!” Sad nam je jasno zašto su Ramsaya čak triput proglasili najiritantnijim TV licem…

Zaslužujem veću plaću od američkog predsjednika!

George Herman “Babe” Ruth (1895. – 1948.) bio je jedan od najvećih igrača bejzbola u američkoj povijesti. Status nacionalne ikone malčice mu je bio udario u glavu, pa nije propuštao priliku da se pohvali svojim postignućima niti onu da umanji tuđa. Zvijezda “New York Yankeesa” dvadesetih je “dizala” osamdeset tisuća dolara godišnje, što je za ono vrijeme bilo bogatstvo. Kad su mu, tijekom financijske krize tridesetih godina, šefovi htjeli smanjiti plaću, nazvao ih je “bijednim huljama” te zaprijetio da će otići u konkurentski klub. Primanja su mu, dakako, ostala netaknuta. Na konferenciji za tisak, neki ga je novinar bocnuo opaskom da zarađuje više od tadašnjega američkog predsjednika Herberta Clarka Hoovera. Sportaš se nije libio “oplesti” po šefu države. “Možda je tome doista tako”, odgovorio je novinaru. “Ali ja sam imao bolju godinu od njega”.

Bolje biti pijan nego ružan

Vjerojatno nitko u povijesti nije s takvom zluradošću, brzinom i oštrinom vrijeđao suvremenike kao što je to činio britanski državnik Winston Churchill. Bistar kao gorski potok, duhovit i neuviđavan, osobito rado je ciljao “ispod pojasa”, a onima koji bi se našli s pogrešne strane njegova poganog jezika nerijetko bi se u očima pojavile suze. Političarka Bessie Braddock jednom se prilikom drznula napasti ga zbog sklonosti zavirivanju u dno čašice. “Winstone, vi ste pijani… Štoviše, pijani ste kao zemlja!” napala ga je. Odgovor je stigao brzinom munje: “Bessie, vi ste ružni… Štoviše, ružni ste kao grob. Razlika između nas dvoje je u sljedećem – ja ću sutra biti trijezan, a vi ćete i dalje biti ružni”.

Tko to tamo tipka?

Jack Kerouac (1922. – 1969.) po mnogima je jedan od najznačajnijih romanopisaca u američkoj povijesti. Remek-djelom “Na cesti”, stilski razbarušenim, mjestimice ekstatičnim prikazom lutanja američkim bespućima, stekao je status svojevrsnog proroka beat-generacije, a kritičari nisu štedjeli hvalospjeve ni za njegove naredne romane, prepune opisa seksa i likova razdiranih unutarnjih nemirima. Truman Capote imao je ponešto drugačije mišljenje o kolegi. Njegovo životno djelo odbacio je kratkom ali efikasnom rečenicom: “To nije pisanje, to je tipkanje”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari