London je poznat po svojoj magli. No magla koja se nadvila nad gradom 5. prosinca 1952. godine bila je drugačija od svih dotadašnjih. Kako je tog dana padao mrak tako je magla postajala sve gušće i gušća. Na kraju je bila toliko gusta da su prolaznici jedva vidjeli prst ispred sebe.
Stvaranje svojevrsne kupole
Ovakvo stanje je potrajalo do 9. prosinca 1952. U tim danima nad gradom se stvorila svojevrsna maglovita kupola, a u njezinom formiranju pripomogla je i kombinacija visokog tlaka zraka, kao i nedostatak bilo kakvog povjetarca. London je gusto naseljen industrijski grad u kojem je kvaliteta zraka uvijek lošija nego u manje industrijaliziranim sredinama.
Magla i onečišćenje ubojita kombinacija
Zbog slabe vidljivosti u ovih nekoliko maglovitih dana došlo je do brojnih nesreća. Zbog njih su gradske vlasti donijele odluku da javni prijevoz autobusima bude privremeno obustavljen. Uz podzemnu željeznicu stanovnici Londona su se u tim danim koristili, ako su baš morali, vlastitim prijevoznim sredstvima što nije bilo najsretnije rješenje. Zbog slabe vidljivosti prometni policajci su patrolirali najprometnijim raskrižjima s upaljenim bakljama kako bi bili uopće uočljivi. Uskoro su se zatvorile i škole, no industrija je i dalje ostala u pogonu zbog čega se ova, nazovimo je, kupola i dalje punila otrovnim smogom. Industrija je u Engleskoj bila tada velikim dijelom bazirana na upotrebi ugljena, koji se koristio i za grijanje kućanstava što je samo povećalo količine ugljičnog dioksida i monoksida u zraku. Izgaranje ugljena kao primarno korištenog energenta dovelo je i do stvaranja i sumpornog dioksida što je situaciju činilo još težom i opasnijom.
Broj mrtvih se popeo na 12 000
Suvremenici ovog smoga koji se nadvio nad grad opisivali su ga kao smrad koji je nalikovao na onaj trulih jaja, a on je izazivao pečenje očiju i jak kašalj. Kako je “čovjek čovjeku često vuk”, takve prilike idealne su za kriminalce pa je zabilježen poveći porast stope kriminala u gradu. Istovremeno su bila otkazana brojna događanja, osobito ona sportska koja su se odvijala na otvorenom jer su naprosto izgubila smisao. Ne samo da gledatelji nisu mogli pratiti što se događa na terenu već ni sudionici nisu mogli aktivno sudjelovati u igri koju su igrali. No i događanja koja su bila, uvjetno rečeno, sigurna poput kazališnih bila su također prekidana. Tako je zabilježeno da je došlo do prekida u izvođenju Verdijeve opere Traviata jer je publiku u jednom trenutku prekrila magla. Naravno, netko je otvorio prozore pa je došlo do ulaska magle u prostore kazališta. Konzervativne procjene navode da je u tih nekoliko dana od respiratornih problema umrlo najmanje 4000 osoba. Suvremena istraživanja su tu brojku uvećala za tri puta.
Viši standard došao u paketu s industrijalizacijom
Naravno da je London osjetio negativne posljedice onečišćenja i prije toga, no nikada kao tada. Svjedoci navode da im se činilo da je nestalo Sunca i da je stalno bilo nekakvo povečerje. Naime, do naglog zagađenja okoliša došlo je još u vrijeme industrijske revolucije. Postojali su brojni znakovi upozorenja o ozbiljnom zagađenju, no nitko nije želio reagirati jer bi to značilo da se treba odreći višeg standarda života, koji dolazi u paketu s industrijalizacijom.
Analiza ove situacije pokazala je da je magla imala razorniji učinak na stanovnike Londona nego epidemija kolere, naravno, gledano u istom vremenskom trajanju od nekoliko dana, 1866. godine. Četiri godine nakon “velike londonske magle” donesen je zakonski akt o čistoći zrak, koji je doveo do promjena u prioritetima u upotrebi energenata, kao i do kontrole kvalitete zraka.
Piše: Sonja Kirchhoffer
