Veličina (ni)je važna: Kult penisa kroz povijest

Većina muškaraca penis smatra najvećom dragocjenošću. “Stojko”, “Piton”, “Buzdovan” ili “Batina” samo su neki od nadimaka koje daju svome udu, istodobno ga proklinjući što nije barem nekoliko centimetara duži. Globalnoj opsjednutosti velikim penisima uvelike je doprinijela pornoindustrija. Gotovo trideset centimetara dugačak monstrum u gaćicama Johna Holmesa svoga je vlasnika učinio jednom od najvećih zvijezda industrije za odrasle. Slična je priča Rona Jeremyja – jednu do najružnijih njuški u branši teško ste mogli izbjeći u pornićima snimljenim osamdesetih, dakako, zahvaljujući golemoj mu “alatki” (ako je vjerovati ženama koje su ga nedavno optužile za silovanje, dotični nije ružan samo izvana).

Da je ljudsko društvo oduvijek bilo opsjednuto veličinom muškog spolovila, pokazuju ostaci mnogih civilizacija. Najobdareniji junak grčke mitologije zacijelo je Prijap, sin Afrodite i Dioniza koji je podario ime osobito neugodnome medicinskom stanju. Ovaj seoski bog nerijetko je prikazivan s nabreklim udom većim od njega samoga: mnoga dvorišta krasile su njegove skulpture, koje su funkcionirale kao – strašila za ptice! Grci su, naime, preferirali male, skladne penise, smatrajući “gorostase” barbarskima. Mudri Aristotel vjerovao je da su veći penisi manje plodni, jer sjeme mora proći duži put, pri čemu se hladi i postaje neučinkovito (kako filozof nije imao problema sa stvaranjem potomstva, zaključak o veličini njegove muškosti sam se nameće!). Rimljani su se pak divili velikima i moćnima. Pjesnik Katul rugao se nekom nesretniku s “crvićem” među nogama, a Marcijal je napisao hvalospjev bliskom prijatelju, koji bi ulazeći u javnu kupelj izazivao gromoglasni pljesak zadivljene gomile. Očaranost “velikim” bila je tolika da su rimski vojskovođe nerijetko promicali vojnike u časnike isključivo zbog dužine penisa. “Ananga ranga”, indijski ljubavni priručnik iz dvanaestog stoljeća, donosi preciznu klasifikaciju muških spolovila. Muškarci koji su u gaćicama krili sitniš od deset centimetara spadali su u red “zečeva”, oni s prosječnih petnaestak centimetara nazivani su “bikovima”, dok su se u razredu “pastuha” nalazili “odlikaši” obdareni s više od petnaest centimetara.

Nezadovoljni onim što im je podarila majčica priroda, muškarci su se od davnina dovijali najmaštovitijim – i ništa manje bolnim – načinima povećanja penisa. Godine 1503. Amerigo Vespucpucci zabilježio je osebujnu metodu kojom su se koristili muškarci u Novom svijetu – davali bi otrovnim gušterima da ih gricnu za “ponos”! Tretman se pokazao vrlo efikasnim, mada bi katkad dolazilo do “manjih” komplikacija, poput prsnuća penisa. U Gvajani je pak u modi bilo mazanje penisa “čudotvornom” smjesom šumskih plodova, papra i – strihnina! Rezultati bi bili vidljivi nakon nekoliko minuta – penis bi se gotovo udvostručio. Katkad bi neki od onih koji su se podvrgli ovom tretmanu završili s erektilnom disfunkcijom, no tko ne riskira, ne profitira. Skoknimo do Bornea! Tamošnji muškarci u prošlosti su pensie produživali umećući u njih metalne žice. Premda su žene za takvim “batinama” ludovale, njihovi vlasnici često su umirali zbog infekcija. U Japanu su preferirali umetanje bisera, na Sumatri kamenčića, a u Mjanmaru – sitnih zvona! Što je muškarac jače zvonio hodajući, to je značilo da je bolji ljubavnik. U Rusiji u osamnaestom stoljeću bila je uobičajena praksa da medicinske sestre razvlače penise novorođenčadi, kako bi od njih nastali “pravi muškarci”. Mnogi hinduski svećenici također su pribjegavali rastezanju “stojka”, i to pomoću teških kamenih utega. Motivacija za ovaj čin bila je strogo duhovne prirode: rastegnuti su penisi, naime, bili neupotrebljivi!

Piše: Lucija Kapural


Komentari