Godine 1887. francuski književnik Stéphen Liégeard objavio je roman “La Côte d’azur” (“Azurna obala”). Od tada, naslov njegova djela koristi se kao neslužbeni naziv francuske rivijere, mjesta uzbudljive prošlosti. Ondje, gdje se modro more stapa s nebom, starlete izležavaju na toplom pijesku a kockari odlučuju hoće li staviti još jedan, zadnji ulog, okus avanture uvijek je u zraku. Teško je zamisliti da je ovaj raj, koji je inspirirao umjetnike poput Henrija Matissea, Pabla Picassa, Somerseta Maughama i Aldousa Huxleya, još krajem 18. stoljeća, prije nego što su ga otkrili i počeli posjećivati razmaženi britanski aristokrati, bio siromašno ruralno područje u kojem se lokalni živalj bavio poljoprivredom i ribarstvom.
Nica očarava posjetitelje krivudavim uličicama u starom dijelu grada, vječno zelenim mediteranskim šumama na obližnjem poluotoku Kap-Fera te šest kilometara dugačkom šetnicom Promenade des Anglais; Cannes je pak najpoznatiji po filmskom festivalu, tijekom kojeg grad doslovce vrvi od zvijezda; Saint Tropez, nekoć malo ribarsko mjesto, danas je mondena oaza, a njegovo ime svijetom je pronijela Brigitte Bardot (na slici), koja se prošetavala plažama u skandalozno oskudnim bikinijima; Antibes oduzima dah monumentalnim zidinama, bučnom tržnicom Marché Provençal, muzejom s jednom od najvećih kolekcija Picassovih slika te katedralom iz 11. stoljeća. Što tek reći o Monacu? Smještena na ogromnoj stijeni koja kao da se otkinula s nekog alpskog vrha i pljusnula u gustu modrinu Mediterana, ova malena kneževina poznata je kao porezni raj i igralište najbogatijih. Jahte su velike kao vile, šampanjac se smatra nacionalnim pićem, a vjerojatno nema mjesta na svijetu na kojem se vrijeme i novac mogu potrošiti brže i zabavnije.
Princ Carlo III., po kojem je neslužbena monegaška prijestolnica Monte Carlo nazvana, 1863. je ovdje sagradio prvu kockarnicu, u želji da privuče poslovne ljude i plemiće. Bio je to vizionarski podvig: u monegaške trezore se slilo toliko novca da je grad postao jedan od najbogatijih u Europi. Čuveni “Casino de Monte Carlo”, dragulj Belle Epoque arhitekture, hram je razmetljiva luksuza. Oni koji su ovdje gubili imetke često su gubili i život: povijest okolnih hotela bilježi brojna samoubojstva zbog kockarske propasti, a bilo je i onih koji su si, praznih pogleda i praznih džepova, presudili već na izlazu iz kockarnice, zaprljavši krvlju poslovično čiste monegaške ulice!
Piše: Lucija Kapural
