Utrka za Južni pol: Smrt u ledenoj pustoši

Antarktika, ledom okovani kontinent što okružuje južni pol Zemlje, mjesto je na kojem je čovjek u potpunosti izručen na milost i nemilost prirodi. Najslavnije, ujedeno i najtragičnije poglavlje u njenoj povijesti ispisala je hrabrost i luda odlučnost dvojice muškaraca. Ma koliko se žrtvovanje vlastita života zbog zabijanja zastave u komad leda iz današnje perspektive činilo besmislenim, valja razumjeti vrijeme u kojem su Roald Amundsen (1872. – 1928.) i Robert Falcon Scott (1868. – 1912.) živjeli. Bilo je to uzbudljivo doba koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, kad je industrijalizacija ubrzano napredovala, a time i mogućnosti da se neistraženi dijelovi Zemlje napokon osvoje. Svijet je obuzela  groznica: odjednom su svi željeli u nečemu biti prvi! Amundsen i Scott odlučili su prvi stići do središta Južnog pola. Ali ne zajedno.

Njih dvojica bili su upadljivo različiti ljudi. Englez Scott, sanjarenju sklon čovjek slabih pluća ali čelične discipline, istodobno je bio ćudljiv, smion i sentimentalan. Norvežanin Amundsen bio je jednostavnija i izravnija osoba. Dok je Scott postao polarnim istraživačem razmjerno kasno u životu, Amundsen je oduvijek znao što želi postići. Očaran još iz dječačkog doba Franklinovim traženjem Sjeverozapadnog puta, čvrsto je odlučio istražiti Arktik. U dvadeset prvoj napušta studij medicine kako bi se posvetio ostvarenju ambiciozna cilja. Neko je vrijeme služio kao mornar na arktičkom trgovačkom brodu, da bi kasnije kupio brod i uspio se probiti kroz legendarni Sjeverozapadni prolaz. Nakon toga pažnju je usmjerio na svoj drugi cilj: na sami Sjeverni pol. Dok je ekspedicija bila u stadiju pripreme, u rujnu 1909. svijet je obišla vijest da je R. E. Peary stigao do Sjevernog pola. Nagrada koju je Amundsen htio za sebe tako je pripala drugome. Norvežanin je, međutim, nastavljao pripreme za plutanje preko Sjevernog pola. Ili je barem tako govorio.

U vrijeme kad je Amundsen plovio kroz Sjeverozapadni prolaz, Scott je vodio ekspediciju na Antarktiku i uspio se približiti 975 kilometara do Južnog pola. U Englesku se vratio kao junak, da bi ubrzo objavio svoju namjeru da osvoji pol. Za ekspediciju na starom kitolovcu “Terra Nova” odabrao je znanstvenike koji će na Antarktici obavljati svoja opažanja. Razočaran ponašanjem zaprežnih pasa na prethodnom putovanju, čini prvu grešku i na brod ukrcava devetnaest snažnih sibirskih ponija kojima će se koristiti na kopnenom dijelu puta. Prvog dana lipnja 1910. godine, “Terra Nova” je otplovila iz Londona na jugoistok, do Novog Zelanda.

Dva mjeseca nakon toga, Amundsen je plovio na jug. Cilj mu je, prividno, bio Rt Horn i tihooceanski prolaz do Arktičkog oceana. Međutim, potajice je promijenio plan i odlučio stići na Južni pol. Tek je 9. rujna, u Funchalu na otočju Madeira, otkrio stvarni plan članovima ekspedicije. Kad je Scott u listopadu stigao na Novi Zeland, primio je kratak i jezgrovit Amundsenov telegram: “Molim dopuštenje da vas izvijestim, nastavljamo da Antarktike!”. Posada “Terra Nove” bila je ogorčena čuvši tu vijest. Utrka za Južni pol je počela.

Scott je imao velikih teškoća s plutajućim santama, nastojeći se približiti svome starom logoru u prolazu McMurdo na istočnom rubu Rossova ledenog šelfa. Nakon što je logor ponovno opskrbljen, “Terra Nova” je zaplovila na istok, u Zaljev kitova. Tamo su potvrđena najgora Scottova strahovanja: Amundsenov brod “Framu” bio je usidren blizu ledenih grebena!

U listopadu 1911. Amundsen se sa četiri suputnika, četiri sanjke i 52 zaprežna psa uputio na osvajanje pola. Lukavo, smanjio je težinu na svakoj sanjki. Njegova najveća prednost bila je u tome što je znao kako obući sebe i ljude (kad je zimovao na Arktiku, usvojio je eskimski način odijevanja). Od velike koristi bili su mu dresirani psi, koji su vukući lagane sanjke prevalili 45 kilometara u prva četiri dana. Nakon dvodnevna odmaranja kod prvog spremišta hranom, Amundsen je stavio skije na noge, pričvrstio konopac za sanjke i pustio da bude vučen. Članovi njegove ekspedicije bili su 434 kilometra udaljeni od cilja, a bila je tek sredina studenog.

Scottovi ljudi u međuvremenu su bili suočeni s brojnim teškoćama. Zbog četverodnevne snježne oluje, morali su se ulogoriti. Kad su najzad mogli nastaviti, pokazalo se koliko je izbor teških ponija bio nesretan: životinje su do trbuha upadale u snijeg. Nakon petnaest sati sporog napredovanja, Scott naređuje ljudima da ubiju konje. Nakon toga sudionici ekspedicije sami su morali vući sanjke. Dodatno ih je opterećivala debela i teška odjeća, koja nije uspijevala sačuvati suhoću. Zalihe za konačni prodor do pola dopremljene su do podnožja ledenjaka Beardmore, ali je Scott skupo platio četverodnevno zakašnjenje. Osim s Admundsenom, sada je bio u utrci s antarktičkom zimom.

Ni norveška ekipa nije se probijala bez teškoća. Ne uspijevajući pronaći put do gornjeg ravnjaka što se stere do Južnog pola, Amundsen je bio prisiljen uspinjati se po uskom ledenjaku. Snijeg je bio toliko dubok i sipak da su psi jedva mogli koračati. Unatoč tome, bili su znatno ispred Scottova tima. Dana 14. prosinca 1911. godine, norveška se zastava zavijorila na dnu svijeta!

Ne znajući da je izgubio bitku, Scott je na Novu Godinu 1912. optimistički napisao u svome dnevniku: “Samo 273 kilometra od pola i obilje hrane!”. Tri dana kasnije, dok se pripremao za konačni napad na pol, čini kobnu grešku i priključuje petog člana već izabranoj grupi koja ga je trebala pratiti. Uzimanje u grupu poručnika Bowersa značilo je smanjenje prostora u šatoru i nedovoljnu količinu hrane za članove ekspedicije. Unatoč novim mećavama i sve slabijem zdravstvenom stanju ljudi, Scott je zadržao optimizam. Dana 17. siječnja 1912. godine, njegovi ljudi bili su nadomak cilja. A onda su se sve njihove nade raspršile – ugledali su norvešku zastavu! Znali su da je sve gotovo te se, u ozračju opće potištenosti, počeli pripremati za dugačak povratak kući.

Scotta je počelo zabrinjavati zdravstveno stanje ljudi: skorbut, ozebline i iznurenost bili su stalne žalbe. Postajalo je sve gore. Mornar Edgar Evans dvaput je pao i povrijedio glavu. Kad su ga na jedvite jade odvukli do podnožja ledenjaka, pao je u komu i umro. Kapetan Oates bio je idući koji je podlegao surovoj antarktičkoj klimi. Izjeden ozeblinama, shvatio je da neće moći dalje. “Ostavite me ovdje!”, naložio je drugovima. Zatim je ponestalo goriva za kuhanje i grijanje. Patnjama od gladi i umora sada se pridružila opasnost smrti od hladnoće. Nova mećava prisilila je trojicu preživjelih da se ulogore, na nepunih osamnaest kilometara od spremišta s hranom. Scott je znao da je stigao kraj. “Za ime Božje, pobrinite se za naše obitelji!”, posljednja je bilješka iz njegova dnevnika. Prošlo je osam mjeseci do dana kad su otkrivena mrtva tijela njegovih supatnika, junaka koji su pomaknuli granice ljudske izdržljivosti.

Piše: Lucija Kapural

Komentari