Ustaj, radni narode: Tko je budio ljude u 19. stoljeću?

Ako imate problema s ustajanjem rano zorom, te trebate u sebe uliti barem litru kave kako biste uopće progledali, zamislite kako je tek bilo radnom narodu 19. stoljeća, u vrijeme kad budilice još nisu bile dostupne širokim masama (kao novi izum, bile su nepouzdane i pristupačne samo onima najdubljeg džepa). Kako su, možda se pitate, ti ljudi uopće stizali na posao… Pa, na raspolaganju im je bila svojevrsna služba buđenja. U vrijeme industrijske revolucije, u Engleskoj i Irskoj je postojala profesija zvana “knocker-upper”. Oboružani strpljenjem, dugačkim popisima i još dužim cijevima, ovi su “buditelji” obilazili stambene četvrti. Kad bi, u dogovoreno vrijeme, došli na adresu koja se nalazila na njihovom popisu, posegnuli bi za “projektilom”, najčešće kakvom košticom ili zrnom graška, stavili ga na vrh cijevi te svom snagom puhnuli u njen suprotni kraj. ” Municija bi potom doletjela u prozor klijenta, što bi ovog najčešće odmah probudilo. U slučaju tvrdokornih spavača, postupak se ponavljao nekoliko puta. Radno mjesto nije se smjelo napuštati dok klijent ne bi dao znak da je budan.

Jedna od najtraženijih buditeljica bila je korpulentna gospođa prozaičnog imena Mary Smith (na slici). Premda u poodmakloj dobi, bila je čeličnog zdravlja, lakog koraka i moćnih pluća – koštice koje bi ona izbacila iz cijevi letjele su i do najviših katova, što nije polazilo za rukom niti dvostruko mlađim muškarcima. Dok su mnogi njeni kolege kao oruđe koristili šuplje bambusove štapove, ona je prednost davala svojoj metalnoj šipci. O ženama njene profesije Charles Dickens je pisao u “Velikim iščekivanjima”.

Ljudi se nisu baš otimali za ovaj posao, budući da se plaćao samo nekoliko penija tjedno, a uključivao je kilometarske rute po kiši, snijegu, ledu, vjetru i ostalim klimatskim užasima. Uz to, opseg posla s vremenom se povećao pa su, onako usput, zorom morali gasiti plinske svjetiljke koje su se palile u sumrak. U industrijskim ili lučkim gradovima, gdje je mnogo radnika odlazilo na posao u sitne jutarnje sate, bili su nešto bolje plaćeni. Posao su najčešće vršili stariji muškarci i žene, no ponekad su ga policajci obavljali “u fušu”, za vrijeme regularnih jutarnjih patrola, kako bi “podebljali” mjesečna primanja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari