Ako ijedan glumac može reći da je dosegnuo vrh i dotaknuo ponor, onda je to John Travolta. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, strelovito je poletio u zvjezdanu orbitu: diljem Amerike, klinci po diskotekama “skidali” su njegove plesne pokrete i laštili kosu briljantinom u pokušaju da budi zavodljivi i opaki poput Travolte. Kad se disko groznica ispuhala, jednakom brzinom pao je u glib anonimnosti. Da ne završi kao još jedan propali glumac, pobrinuo se Quentin Tarantino, povjerivši mu ulogu u “Paklenom šundu. Film iz 1994. godine stekao je kultni status, a za Travoltu je doslovno značio uskrsnuće: za ulogu brbljava mafijaškog ubojice inkasirao je skromnih 140.000 dolara, a danas “mlati” zavidnih dvadeset milijuna zelembaća po filmu. “Što se čovjek više uspne, to je pad na zemlju bolniji. Ja sam tresnuo ravno s oblaka te, unatoč svim predviđanjima, uspio ostati živ”, slikovito je rezimirao svoj životni put.
Kazalište u podrumu
John Joseph Travolta rođen je 1954. u Englewoodu u New Jerseyu, kao najmlađe od šestero djece u obitelji talijansko-irskih korijena. Otac Salvatore, naočiti Talijan crne kose i zaraznog osmijeha, svojedobno se bavio nogometom, da bi po okončanju sportske karijere otvorio dućan automobilskih guma. Majka Helen, ljepotica irske krvi i prodornih plavih očiju, bavila se glumom i pjevanjem, a režirala je i nekoliko kazališnih predstava. Ma koliko su po nekim pitanjima roditelji bili tradicionalni (oboje katolici, mnogo su držali do nedjeljnih odlazaka na misu), djeci su pružali dovoljno slobode da ostvare svoje snove. “Kao najmlađe dijete, bio sam mezimac u obitelji”, prisjeća se. “Kakvu god glupost napravio, za mene su nalazili opravdanje; svaki, i najmanji uspjeh dočekivali su s neprimjerenim oduševljenjem. Jednom sam, primjerice, nosio smeće u kontejner. Pogledom natopljenim ponosom, majka se okrenula k mojoj sestri i rekla: ‘Gledaj, Annie, gledaj brata! Tako malen, a tako sposoban!’ Tom roditeljskom pretjerivanju mjesecima smo se smijali”.
Da je rođen za svjetla pozornice, vrlo rano je postalo jasno. Majka, koja je podučavala mlade glumi, odmalena ga je vodila sa sobom na posao. “U kvartu nije bilo mnogo djece moje dobi, pa sam se dosađivao. Umjesto da naganjam loptu, dane sam provodio u kazalištu”, prisjeća se. “Naša kuća uvijek je bila puna rodbine i prijatelja. Sestre i ja stalno smo izvodili kojekakve predstave za njih, na pozornici koju nam je tata sklepao u podrumu. Jednom sam, primjerice, izveo šaljivi striptiz pred čitavom familijom. Čak se i naša postarija tetka usidjelica valjala od smijeha kad me vidjela kako se majmuniram”.Premda su mu roditelji u svemu ugađali, John je bio odgovorno i samostalno dijete. S nepunih sedam, sam je otputovao sestri Annie u Boston, gdje je ova igrala u predstavi “Cigani”.
Prsten u rijeci
Dječak John, kojeg su svi zvali “Bone” jer je bio sama kost i koža, znao je što želi u životu. Slušao je “Beatlese”, svirao gitaru, a ples je bio njegova posebna strast. Kao dvanaestogodišnjak, pobijedio je na natjecanju u plesanju tvista i pohađao satove stepa kod brata slavnog Genea Kellyja. Ubrzo je počeo nastupati u mjuziklima. “Bio sam lagan kao perce i savitljiv poput gume. Da se nisam bavio plesom, pretpostavljam kako sam mogao ostvariti solidnu karijeru u cirkusu”, šali se.
Uz brojne obaveze, nije imao vremena da se ozbiljnije posveti učenju: u školi se provlačio ponajprije zahvaljujući prirodnoj bistrini i snalažljivosti. “U to vrijeme zanimale su me samo tri stvari: htio sam dobiti pilotsku dozvolu, postati glumac i oženiti Denise, djevojčicu koja je išla u razred sa mnom. Ostvario sam dvije od tri, što nije loš prosjek”, ispričao je.
Pilotsku dozvolu dobio je kao petnaestogodišnjak, a dvije godine kasnije, uz blagoslov roditelja, napustio je školovanje i otišao u New York da se pokuša probiti kao glumac. Stanovao je na Manhattanu sa sestrom Annie, radio kao prodavač karata, garderobijer i nosač, te neumorno vježbao i učio. Pojavio se u nekoliko televizijskih reklama, o čemu je u pismu oduševljeno izvijestio curu. Denisein odgovor ga je šokirao: napisala je kako se iveseli njegovim uspjesima, ali je dodala kako ne vjeruje da će njihova ljubav izdržati teret razdvojenosti. Travolta, koji je već obilazio draguljarnice u potrazi za zaručničkim prstenom, bio je shrvan. U naletu očaja, bacio je kutijicu s dijamantom u rijeku.
Utjehu je našao u poslu. Prvi profesionalni angažman dobio je u mjuziklu “Bye Bye Birdie”, a slavu mu je donio televizijski serijal “Dobro došao, Kotter”, u kojem je glumio maloljetnog delinkventa. Nakon što ga je producent jedne diskografske kuće čuo kako u serijalu izvodi pjesmu “Barbara Anne”, smjesta mu je ponudio ugovor. Travolta izdaje singl “Let Her In”, koji je oduševio i publiku i glazbene kritičare.
Uslijedila je uloga u filmu “The Devil’s Rain”, blesavom trileru o skupinu sotonista koji iz vica peku namjernike u velikoj pećnici (u njoj je skončao i Travolta, zavodljivo ispuštajući dušu uz riječi: “Prokleti bezbožnici!”). Ovaj film spominjemo samo iz jednog razloga: na snimanju se Travolta “zarazio” scijentologijom, s kojom ga je upoznala kolegica Joan Pratter. Za neupućene, riječ je o sustavu vjerovanja koji se temelji na djelima Rona Hubbarda, pisca znanstvene fantastike. Kao religija, priznata je samo u Americi. Kritičari, kojih s godinama ima sve više, prozivaju Scijentološku crkvu kao instituciju za pranje novca i mozgova sljedbenika.
Voljena žena umrla mu je na rukama
Na snimanju televizijske drame “Dječak u plastičnom balonu”, upoznao je Dianu Hyland, kolegicu kovrčave plave kose i iskričava smisla za humor. Činjenica da je više od osamnaest godina starija od njega (u filmu mu je glumila mamu!) nije bila nešto što bi Travolta smatrao preprekom: zaljubio se poput tetrijeba. Dianu je mladić očarao dobrotom: garderobijerki, postarijoj ženi na koju su se svi otresali, kupio je buket ruža; “okretao” je runde filmskim tehničarima i statistima… Osobito ju je oduševio brižan odnos prema njezinu četverogodišnjem sinu Zacharyju, kojeg je svakodnevno vodio na sladoled. Nakon romantične večere uz svijeće, Diana je priznala Johnu da se zaljubila u njega.
Nažalost, imali su malo vremena za uživanje u novootkrivenoj sreći. Diani se vratio rak dojke, operiran nekoliko godina ranije, a prognoza liječnika bila je zastrašujuća. Kad je Travolta saznao za kobnu dijagnozu, smjesta je zaprosio dragu. Nažalost, nije poživjela dovoljno dugo da mu postane suprugom. Preminula mu je na rukama, godinu dana nakon što su postali par.
Istodobno s tragedijom u privatnom životu, Travoltina karijera strelovito je išla naprijed. Uloga u kultnom hororu “Carrie” (1976.), u kojem je igrao huligana koji naslovnu junakinju zalije svinjskom krvlju, donijela mu je pohvale kritičara, a ona u “Groznici subotnje večeri” (1977.) učinila ga je superzvijezdom (dvostruki album s glazbom iz filma jedan je od najprodavanijih u povijesti diskografije). Uloga Tonyja Manera, skromnog prodavača danju, razmetljivog kralja diskoteka noću, donijela mu je nominaciju za Oscar i Zlatni globus. Za nju se pripremao odlazeći u razvikanu njujoršku diskoteku “Odiseja 2001” i upijajući pokrete i stil mladih plesača. Mnogi su bili bolji od njega, osobito jedan dečko, koji je poslije govorio da je Tony Manero zapravo on. Dečko se zvao Victor Medina i naredno desetljeće proveo je cvileći kako su ga ljudi iz filma pokrali.
Na putu prema dolje
Iako već silno popularan, tek nakon uloge u glazbenom filmu “Briljantin” (1978.) spoznao je što znači biti megazvijezda. Nakon londonske premijere, čekalo ga je preko osam tisuća obožavatelja: da nisu intervenirali policajci, raspomamljene djevojke po svoj bi ga prilici rastrgale na komadiće. Soundtrack iz filma, znakovitog naslova “Travolta Fever”, doslovno je razgrabljen s polica. Iako su mu pripisivali vezu s filmskom partnericom Oliviom Newton-John, Travolta je izjavio kako su samo bliski prijatelji.
Nakon nastupa u filmu “Ostati živ”, rađenom po već prokušanom receptu (Travolta pjeva, njiše bokovima i zavodi dražesne djevojke), nastupilo je zasićenje. “Dosta mi je praznih uloga, priča bez poruke i šupljih scenarija. Želim biti glumac a ne tinejdžerski idol”, jadao se. Njegova želja bila je jasna, ali u izboru uloga nije imao sreće. Snimao je promašaj za promašajem: do devedesetih, Travoltina zvijezda bila je gotovo u potpunosti ugašena. Da stvar bude gora, odbio je sjajne uloge u filmovima “Božanski dani”, “Američki žigolo” te “Oficir i džentlmen”, koje su Richarda Gerea učinile zvijezdom. O tome danas priča s osmijehom, bez trunke zavisti: “Mislim da bi me Richard napokon morao odvesti na večeru jer, dovraga, duguje mi karijeru”.
S karijerom na izdisaju, okrenuo se drugim interesima. Sve češće je pilotirao, tvrdeći kako se jedino u zraku osjeća dobro. Kad je letio iz Berlina do New Yorka, došlo je do kvara motora na njegovu “Gulfstreamu”. Da stvar bude gora, našao se usred električne oluje. Nije, međutim, izgubio hladnokrvnost: uspio je prisilno sletjeti u nekom polju, izvukavši se bez ogrebotine!
Dvanaest godina nakon Dianine smrti, na snimanju komedije “Stručnjaci”, upoznao je Kelly Preston. Imala je sve odlike potrebne za gospodarenje Travoltinim srcem: bila je krhka, plavokosa i, što je najvažnije, pripadala je Scijentološkoj crkvi. “Počeli smo se družiti kad su mi ona i mama došle na instrukcije plesa. Bio je to bijedan izgovor: odmah sam znao da je bacila oko na mene. Ona, naime, ne njena mama”, našalio se u intervjuu.
Zbog šarmantnog kolege s rupicom na bradi, Preston je nogirala zaručnika Charlieja Sheena. “Bila je prelijepa, zato sam se s njom dvaput vjenčao”, ispričao je Travolta. Kellyna ljepota nije imala mnogo veze s tim: prvo vjenčanje, ono po scijentološkom obredu, prema američkom bilo je nevažeće, pa su stvar ponovili pred “klasičnim” matičarom. Ubrzo su dobili sina, kojem je tatica nadjenuo “letačko” ime Jett, a osam godina kasnije na svijet stiže malena Ella Bleu. Dakako, oboje djece rođeno je po scijentološkom propisu: majka je morala biti “kuš”, kako nepotrebnim urlanjem ne bi posijala klicu agresivnosti u mozak novorođenčeta.
Povratak otpisanog
Sreću na privatnom planu pratila je ona poslovna. “Nikad se nisam trgao za uloge, a taj stav osamdesetih me pregazio. A onda se pojavio Quentin Tarantino i rekao: ako ne prihvatiš ulogu, neću snimati film”, sjeća se. Film, već spomenuti crnohumorni uradak “Pakleni šund”, preko noći je stekao kultni status, a Travolti je vratio staru slavu i donio mu drugu oskarovsku nominaciju. Njegov dobitak – gorki gubitak Michaela Madsena, koji si nikad nije oprostio što je odbio spomenutu ulogu!
Uslijedila je uloga utjerivača dugova u komediji “Uhvatite maloga”, za koju je nagrađen Zlatnim globusom. U akciću “Slomljena strijela” utjelovio je pokvarena pukovnika brzog na okidaču, u političkoj satiri “Predsjedničke boje” briljirao je u ulozi predsjedničkog kandidata čiji CV neodoljivo podsjeća na onaj Billa Clintona, a u ratnoj drami “Tanka crvena linija”, punoj gorkog razmišljanja o prirodi rata, opet je uskočio u uniformu opakog vojničine.
Ponovno je nakratko zastranio prihvativši ulogu u imperijalistički nastrojenog izvanzemaljca u SF idiotariji “Bojno polje Zemlja”, zasnovanoj na romanu milog mu Hubbarda, te odbivši ulogu u hvaljenom mjuziklu “Chicago”, koja je otišla – a kome drugom nego Richardu Gereu. “Chicago nikad neću prežaliti. Gere je izvrsno pjevao i plesao. Zamislite kako bih tek ja izgledao”, našalio se. Srećom, naredni projekti bili su mudro odabrani: uloga hrabrog i požrtvovnog vatrogasca u drami “Sirena za uzbunu” (2004.) dirnula je publiku, a onu ciničnog, vječno pijanog sveučilišnog profesora u “Pjesmi za Bobbyja Longa” (2004.) mnogi smatraju najboljom u njegovoj karijeri. U plesne cipele, ovaj put one s visokom petom, po tko zna koji put je uskočio 2007. godine, za potrebe remakea slavnog mjuzikla “Lak za kosu. Tumačio je ulogu majke glavne junakinje, dobrodušne i korpulentne gospođe koja, onako iz gušta, ponekad zapleše sa suprugom. Čak i pod slojevima lažnog sala, s neudobnim štiklama na nogama, pokazao je da je disko kralj u njemu još itekako živ!
Sjena smrti
Nažalost, još jednom su poslovni vrhunci bili zasjenjeni osobnom tragedijom. Drugog dana siječnja 2009. godine, John i Kelly doživjeli su ono najgore što se može dogoditi roditeljima: gubitak djeteta. Tijekom obiteljskog odmora na Bahamima, Jettovo beživotno u kupaonici je pronašao Jeff Kathrein, čovjek koji je godinama pomagao Travolti oko boležljivog mladića. Začuvši njegov krik, John je smjesta dotrčao na poprište događaja. Punih dvadeset minuta očajnički je pokušavao reanimirati sina, ali za Jetta je već bilo prekasno. Izdahnuo je u lokalnoj bolnici, a glumac, premda shrvan tugom, pronašao je dovoljno snage da zahvali liječnicima za pomoć koju su mu pokušali pružiti.
Da stvar bude gora, medicinski tehničar i neki lokalni političar pokušali su ucijeniti tugujuću obitelj: prijetili su objavljivanjem slika mladićeva mrtvog tijela ukoliko im se ne isplati pozamašna svota novca. Završili su iza rešetaka, ali muci ni tu nije bio kraj.
Kao uzrok smrti nije naveden udarac glavom u kadu, kao što se isprva mislilo, nego fatalni napadaj. Jett je, ispričali su njegovi roditelji, odmalena bolovao od Kawasakijeva sindroma, opake bolesti koja se očituje napadajima sličnima kao kod epileptičara. O dječakovoj bolesti nerado su govorili, a liječili su ga isključivo prirodnim metodama koje odobrava Scijentološka crkva. Mediji su razapeli Johna i Kelly, tvrdeći kako su sami krivi za smrt sina, budući da mu nisu pružali adekvatnu terapiju. Tek godinu dana nakon Jettove smrti, nada je ponovno obasjala dom obitelji Travolta: John i Kelly dobili su sinčića Benjamina.
Jedanaest godina nakon tragedije, Travolta je izgubio i voljenu suprugu: Kelly Preston izgubila je bitku s rakom dojke. Umrla je u pedeset sedmoj godini.
Piše: Lucija Kapural
