Na današnji dan, u gradiću Melbourneu u američkoj saveznoj državi Floridi, rođen je Jim Morrison (1943. – 1971.), jedan od najkarizmatičnijih glazbenika u povijesti rocka. “Rimbaud u kožnim hlačama”, kako su ga nazivali, pjevao je o seksu, drogi, ludilu i smrti, a nezaboravne pjesme “Light My Fire”, “The End” i “Riders on the Storm” danas se smatraju rock klasicima.
Talentirani pjesnik, čovjek s kvocijentom inteligencije 149 i širokim obrazovanjem istodobno je bio buntovne, autodestruktivne prirode. Legendarnog “kralja guštera”, frontmena grupe “The Doors” i ikonu kontrakulturnog pokreta šezdesetih, boemski životni stil, ispunjen patnjom, slavom, orgijama i heroinom, naposljetku je doveo u jedan pariški hotel, gdje je skončao u kadi, najvjerojatnije od predoziranja heroinom. “Učlanio se” tako u tzv. “Klub 27”, elitno društvo kolega koji su ovaj svijet napustili u dvadeset sedmoj godini (Jimi Hendrix, Janis Joplin, Amy Winehouse, Brian Jones i Kurt Cobain umrli su u toj dobi). Pokopan je u pjesničkom kutku čuvena pariškog groblja Père-Lachaise.
Kad je Oliver Stone, velikan američke kinematografije, 1991. godine tražio glumca koji će portretirati zlosretnog glazbenika u filmu “The Doors”, Val Kilmer, koji izgleda kao Morrisonov brat blizanac, nije mu odmah pao napamet. Nadobudni glumac odlučio je da mora pošto-poto dobiti ulogu. Naučio je sve pjesme “The Doorsa” napamet te Stoneu poslao snimku na kojoj uvjerljivo imitira Morrisona. “To je to!”, uskliknuo je redatelj, smjesta obustavivši audiciju za tu ulogu.
U metodskom pristupu glumi, Kilmer je otišao vrlo daleko. Mjesecima se oblačio poput Morrisona (kožne hlače nosio je i za najveće žege, stoički ignorirajući teški osip koji su mu “podarile”), izlazio je u pjevačeve omiljene kafiće na Sunset Stropu, čitao njegovu poeziju… Kako bi postigao efekt raširenih zjenica uživatelja heroina, nosio je specijalne kontaktne leće, a da bi njegov glas što više sličio Morrisonovom, ispijao je litre i litre viskija te pušio tri kutije cigareta dnevno.
Članove filmske ekipe doveo je do ludila tražeći da se scena njegovog bacanja u publiku, tzv. stage divinga, više puta ponovi, a pritom je dobio niz hematoma i otkrhnuo prednji zub. Pri petnaestom ili dvadesetom skoku, umorni kaskader propustio ga je uhvatiti u letu, pa je Kilmer slomio lakat. “Nije to ništa!”, izjavio je u stilu Boška Buhe, otirući prašinu sa sebe neozlijeđenom rukom.
Trud se itekako isplatio: čak su članovi “The Doorsa” imali teškoća s razlikovanjem Kilmerova i Morrisonova glasa! “Nije samo ‘skinuo’ Morrisona – postao je on! Ovakva transformacija vrlo se rijetko viđa, možda jednom u životu”, pohvalio je redatelj glumca. “Pa to mi je posao!”, prozaično je zaključio Kilmer.
Premda su postojale stanovite zamjerke po pitanju povijesne autentičnosti filma, glumčevi napori dobili su nepodijeljene hvalospjeve kritičara.
Piše: Lucija Kapural
