Usijani žarač: Stravična smrt omražena engleskog kralja

Eduard II. Caernarvonski (1284. – 1327.), engleski kralj iz kuće Anjou-Plantagenet, nije bio ni sjena svoga okrutna ali moćnog prethodnika. Njegov otac Eduard I., zapamćen pod nadimcima “Longshanks” (“Krakati”) i “Malj za Škote”, ojačao je položaj krune i parlamenta, suzio vlast klera te čitav britanski otok pokušao sjediniti pod svojom vlašću. U tome je bio više nego uspješan: osvojio je Wales, zadržao Škotsku pod engleskom dominacijom te, kako bio izbjegao plaćanje dugova, institucionalizirao antisemitizam. Sin, koji je kao prijestolonasljednik prvi u povijesti nosio naslov princa od Walesa, bio je, međutim, preslab da taj imperij zadrži. Otkad je, nakon očeve smrti 1307. godine, zasjeo na tron, gradio je reputaciju jednog od najomražrenijih engleskih vladara svih vremena.

Za državne poslove nije imao ni dara ni nagnuća: vrijeme je najčešće provodio u društvu mladih, naočitih muškaraca, što je pokrenulo glasine o njegovoj homoseksualnosti. Njegova inercija nikako nije bila uskladiva s iznimno kompliciranom situacijom u zemlji. Godine 1311. Egleska je potpala pod nadzor Komisije baruna, svojevrsna ranog oblika parlamenta. Uslijedile su ogorčene borbe među suparničkim velikaškim frakcijama, kojima kralj nije znao stati na kraj, a njegova popularnost potonula je na samo dno gliba nakon što je, pretrpivši poraz u bitci kod Bannockburna, Škotskoj morao priznati neovisnost. Sramotni poraz dijelom je bio posljedica kraljeva sukoba s vodećim velikašima zbog stanovitog Piersa Gavestona. Umjesto da ga protjera, kako su mu sugerirali plemići, kralj je toga arogantna i opasnog čovjeka, svog ljubimca, proglasio grofom od Cornwalla te mu dao nezamislivo bogatstvo i utjecaj.

Izbila je politička kriza, zbog čega je Eduard II. morao prihvatiti uredbe koje su mu ograničavale vlast, a Gavestona su 1312. ubili neprijateljski raspoloženi baruni. Kraljev rođak Toma, grof od Lancastera, pristaša uredbi koje su ograničavale kraljevu vlast, stekao je tako kontrolu nad državom, sve dok ga Eduard II. nije uspio poraziti u bitci kod Boroughbridgea. Uredbe je stavio izvan snage, ali je i dalje ostao vrlo omražen vladar. Njegovi novi štićenici, otac i sin iz plemićke obitelji Despenser, dobili su mnoštvo privilegija nauštrb ostalih velikaša. Činilo se da za kraljevu samovolju nema lijeka, sve dok stvari u svoje ruke nije uzela – njegova supruga!

Uz pomoć ljubavnika Rogera Mortimera, kraljica Izabela zatočila je Eduarda u dvorac Kenilworth i natjerala ga da abdicira u korist sina, Eduarda III. Kako je Izabelina i Mortimerova pozicija bila odveć nestabilna, nisu mogli riskirati da ostave kralja na životu. Dana 21. rujna 1327. godine, Eduard II. je u tajnosti prebačen u dvocar Berkeley, gdje je pogubljen na stravičan način: usijanim žaračem koji su mu kroz šuplju cijev ugurali u anus! Dijelom se radilo o simboličkoj kazni za vladarevu navodnu seksualnu sklonost, a dijelom o pragmatičnom načinu usmrćivanja koji iza sebe nije ostavljao optužujućih izvanjskih tragova nasilja. Objavljeno je da je kralj umro prirodnom smrću.


Piše: Lucija Kapural

Komentari