Ubojica sa slatkišima: Ljubazno lice Zla

Dječaci koji su odrasli u Heightsu, sumornoj radničkoj četvrti Houstona, većinu su vremena provodili lutajući ulicama. Najčešće bi se motali po halama davno zatvorene tvornice ili bi, u rijetkim prilikama kad bi od roditelja dobili nekoliko dolara, odlazili na obližnji bazen. Premda su mogućnosti koje su im se pružale bile skromne, na jedno su uvijek mogli računati – slatkiše. Izobilje prhkih, domaćih slatkiša. Bilo je dovoljno prošetati do slastičarnice Deana Corlla, krupna, uvijek nasmijanog čovjeka, te se do sita najesti čokoladnih muffina, pudinga od vanilije i božanstene pite s brusnicama. Dean im nikad nije naplaćivao, samo bi ih ljubazno pogladio po glavi. Kad bi barem njihovi roditelji bili takvi!

Izgubljeni dječaci

U podnevnim satima tmurna 25. rujna 1970. godine, 18-godišnji Jeffrey Konen psovao je svoju zlu sreću: prvo je izgubio osobnu kartu, da bi mu potom “krepao” automobil. Momak je bijesno koračao, šutirajući limenku piva. Kad se uz rub ceste zaustavio bijeli kombi, pomislio je kako mu se sreća nasmiješila. “Trebaš li prijevoz?” upitao ga je vozač, krupan čovjek topla osmijeha, a ovaj je veselo kimnuo. Roditelji nikad više neće vidjeti Jeffreya.

Mjesec dana kasnije, 13-godišnji David Hilligiest i tri godine stariji Gregory Malley zaputili su se prema javnom kupalištu. Gregory je obećao majci da će se vratiti kući do pet sati i pomoći joj oko kućanskih poslova. Nekoliko minuta prije ponoći, u kući Malleyevih oglasio se telefon. “Mama, ništa ne brini, u Freeportu sam… Sve je u redu!”, promuklim, isprekidanim glasom procijedio je Gregory. Kad ga je majka upitala što, dovraga, radi u Freeportu i zašto nije ranije nazvao, veza se prekinula. Tri dana kasnije, sličnu dramu prožviljavali su roditelji 16-godišnjeg Billyja Baulcha. “Mamice, pronašao sam sjajan posao u Madisonvilleu. Neću ti sada govoriti o detaljima, nazvat ću te za nekoliko dana”, stajalo je u pismu s Billyjevim potpisom. Činilo se da je netko pokušavao imitirati rukopis njihova sina, ne pretjerano uspješno: Billyjeva slova bila su znatno zaobljenija. Osim toga, oduvijek se mučio s pravopisom, a u pismu nije bilo niti jedne greške!

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, desetak dječaka iz Heightsa nestat će bez traga i glasa. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, policija je zaključila da su pobjegli od kuće. Bez dokaza da je počinjen nasilan zločin, s ograničenin sredstvima, predstavnici zakona malo su toga poduzeli da saznaju što se doista događa u četvrti. Ogorčeni roditelji odlučili su uzeti stvari u svoje ruke. Majka Billyja Baulcha unajmila je privatnog detektiva, koji je otkrio neke uznemirujuće detelje: u noći nestanka, njen sin viđen je u bijelom kombiju, kojim je upravljao snažan sredovječni muškarac crne kose. Gospođa Baulch osjetila je nelagodu u želucu. Dean Corll, u naselju poznat kao “čovjek sa slatkišima”, u potpunosti je odgovarao tom opisu. O svojim je sumnjama obavijestila policiju, ali je nitko nije shvatio ozbiljno – ta radilo se o uglednom članu zajednice. Policijska inertnost koštat će glave još najmanje sedamnaest malodobnih dječaka.

Muška posla

Rhonda Williams bila je visoka djevojka niskog samopouzdanja. Odgajao ju je samohrani otac, muškarac prijeke ćudi koji je rado zavirivao u dno čašice, a u alkoholnom deliriju nerijetko bi opleo siroticu remenom po nogama. Povučena, vječno pogrbljena djevojka nije imala prijatelja, nikoga tko bi unio tračak svjetla u njenu sumornu svakodnevicu. Kad ju je Wayne Henley, simpatični mladić iz susjedstva, pozvao u kino, njenoj sreći nije bilo kraja. s vremenom su postali dobri prijatelji, a Wayne se čak svidio i njenom ocu. Kad ga je kći pitala smije li ići na zabavu, dobrostivo se nasmiješio: “Naravno – sve dok ideš s Wayneom!”. Te večeri čak je nespretno zagrlio Rhondu te joj se ispričao zbog svojih bijesnih ispada, obećavši kako će ubuduće manje piti. Djevojka se osjećala kao da je u raju. Pojma nije imala da će uskoro ušetati u noćnu moru.

Oko deset sati uvečer, dvoje mladih pozvonilo je na vrata Corllove kuće. “To mi je blizak frend, vidjet ćeš kako je zabavan!” namignuo je Henley prijateljici, čekajući da se domaćin dovuče do ulaza. Corll ih ja pozvao u dnevni boravak, široko se osmjehujući. Kad su sjeli, predstavio im je mladića po imenu Tim Kerley. Premda su svi bili ljubazni, Rhonda je osjetila da nešto nije u redu. Bilo joj je čudno da se muškarac od četrdeset godina druži s balavcima, a nije joj se sviđao ni njegov pogled. Ipak, nakon nekog vremena se opustila: ta Wayne je uz nju, njen dragi, pouzdani prijatelj Wayne! Uz njega joj se ništa ružno ne može dogoditi. Kad joj je Corll pružio čašu s viskijem, sramežljivo se nasmiješila i iskapila je do dna. Probudit će se nekoliko sati kasnije, užetom vezana za krevet.

Ošamućena, začula je Corllovo siktanje: “Idiote jedan, platio sam ti 200 dolara, a ti napraviš ovakvu glupost! Zašto si doveo malu kurvu? Ovo su muška posla!”. Rhonda se osvrnula po sobi. Tim Kerley bio je privezan za nekakvu neobičnu drvenu napravu, a njen prijatelj Wayne vukao je domaćina za ruku i molećivo cvilio: “Dean, prijatelju, oprosti mi! Znam da sam zaje*ao, ali uvijek sam ranije slušao tvoje naredbe… Molim te, nemoj se ljutiti, evo, vlastoručno ću srediti malu!” riječi su koje su sledile krv u Rhondinim žilama. Zar je moguće da njen najbolji prijatelj šuruje s ovim monstrumom? Bilo je moguće.

Corll se pomirljivo nasmiješio Wayneu: “Tko prizna, pola mu se prašta! Hajde, donesi nož iz kuhinje, onaj veliki!”. Wayne je izišao iz sobe, a krupni muškarac ignorirao je Rhondina plačem isprekidana pitanja. Njegov interes u potpunosti je zaokupio maleni Tim. Kad je počeo skalpelom zarezivati dječakovo meso, krikovi kakve Rhonda nikad ranije nije čula proparali su noć… A onda je sobom odjeknuo pucanj. Corll se srušio poput vreće, mrtav. Na dovratku je stajao uplakani Wayne, držeći sačmaricu u ruci. “Oprosti mi, Rhonda!”, procijedio je jedva čujnim glasom. Kasnije, u policijskoj stanici, priznao je da su on i njegov prijatelj David Brooks dovodili dječake u Corllovu kuću, za što su bili izdašno plaćeni. “On je lud! Radio im je strašne stvari, a mene i Davea je tjerao da gledamo. Stoput sam ga htio prijaviti, no strahovao sam za vlastiti život!”, izmotavao se Wayne. David Brooks je uhićen i odveden na ispitivanje. Njegova priča podudarala se s Wayneomovom, izuzev jednog detalja. Wayne je, naime, tvrdio da je Corll silovao, mučio i ubio petnaestak dječaka. Blijed kao krpa, Brooks je procijedio: “Bilo ih je više… Puno više!”. Momak je potom odveo je detektive do mjesta na kojem je Corll skrivao tijela, napuštenog spremišta za čamce u pregrađu Houstona. Ondje ih je dočekao jezivi prizor: prostorija je bila puna iskasapljenih leševa u različitim stadijima raspadanja. Ukupno je otkriveno 27 malenih tijela, no broj Corllovih žrtava po svoj je prilici bio znatno veći. Njegovi pomagači, Wayne Henley i David Brooks, 1974. godine osuđeni su na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari