Ubijte dvorsku ludu: Kako je šaljivac Triboulet smrtno uvrijedio francuskog kralja

Fotografija: All That's Interesting

Jedan od najosebujnijih poslova svih vremena zacijelo je bio onaj dvorske lude. Radilo se o angažmanu koji je, istinabog, pružao materijalno obilje, no istodobno je nosio nemali rizik. Na dvorovima srednjeg i ranoga novog vijeka, lude su funkcionirale kao svojevrsno ogledalo društva: na duhovit način, razotkrivali su licemjerje vladajućeg sloja, od vjerskih vođa do okrunjenih glava, na istodobno duhovit i doličan način. Već u starom vijeku, neki istočnjački vladari i makedonski kralj Filip II. imali su dvorske lude; u srednjem vijeku spominju se na dvoru kalifa Haruna Al-Rašida, meksičkoga kralja Montezume i mnogih europskih vladara i feudalaca. Osim verbalne dovitljivosti, često su ih odlikovali fizički deformiteti – na osobitoj cijeni bili su patuljci. Odjeveni u upadljiva, nakaradna ruha, imali su veliku slobodu izražavanja i kritiziranja. Triboulet, najpoznatija dvorska luda u povijesti, ovu je slobodu odveo predaleko. Ono što ga je uvalilo u gabulu, neukroćena duhovitost, u konačnici mu je i spasilo glavu.

Pravim imenom Nicolas Ferrial, rođen je 1479. godine u Bloisu. Prema dr. Johnu Doranu, autoru knjige “Povijest dvorskih luda”, patio je od mikrocefalije, genetskog poremećaja koji karakterizira nenormalno mala glava u odnosu na veličinu tijela. Uz ovaj poremećaj često u kompletu ide nepotpuno rauvijen mozak no, u slučaju Ferriala, njegove male sive stanice funkcionirale su besprijekorno.

Još kao tinejdžer, odlučio je svoje nedostatke – pogrbljena leđa, kratke i deformirane noge te dugačke ruke – pretvoriti u svoje prednosti te je počeo nastupati kao luda na sajmovima. Isprva, namjerno je glumio idiota i petljao jezikom, no kad ga pod svoje uzima francuski kralj Luj XII., iskazuje genij u punoj raskoši, obilno časteći dvor svijim verbalnim kalamburima. Ne zna se koliko dugo je bio u Lujevoj službi, no postoje naznake da ga je ovaj blagi i altruistični monarh, zapamćen kao “Pater patriae”, silno volio i cijenio. Kad je francusko prijestolje preuzeo Franjo I., baštinio je i dvorsku ludu svoga prethodnika. No, s apsolutističkim vladarom prijeke ćudi Ferrial, koji kao fou du roi uzima umjetničko ime Triboulet, imat će znatno kompleksniji odnos.

Nedvojbeno je da je kralj uživao u njegovim “politički nekorektnim” šalama, no istodobno se, prema zapisima suvremenika, prema Tribouletu odnosio kao prema nekoj vrsti dresiranog majmuna. Inzistirao je, primjerice, da od jutra do mraka nosi svoj crveno-žuti kostim s teškom kapom prepunom zvonaca, od koje je ovaj dobivao glavolje. No, bila je to mala cijena za obavljanje posla u kojem je istinski uživao – kad bi “opleo” po plemićima, pa i kralju, svi na dvoru svijali su se od smijeha.

Uljuljkan u tu ulogu, Triboulet je zaboravio na oprez. Jednog dana, pljesnuo je Luja XII. u njegovu kraljevsku stražnjicu. Ponižen jedva suspregnutim smijehom dvorjana, monarh je planuo te počeo prijetiti drzniku kako će ga skratiti za glavu. Kad se malo smirio, odlučio mu je pružiti priliku da se izvuče: bit će pošteđen ako trenutno ispriča šalu koja će biti još uvredljivija od djela koje je počinio. Umjesto da se uhvati za slamku spasa, Triboulet se ukopao do kraja. “Oprostite, Visosti, što sam nasrnuo na vašu pozadinu… Znate, zamijenio sam Vas za kraljicu!”, ispalio je kao iz topa.


Kako je ruganje njegovoj supruzi bilo najstrože zabranjeno, kralj je svoju ludu osudio na smrt, ovaj put službeno. No, kako je Triboulet godinama bio u njegovoj službi, odlučio mu je pružiti malenu milost – da sam odabere na koji će način umrijeti. Ovaj put, komedijaš je bio znatno mudriji. “Vaša Visosti, htio bih umrijeti od starosti”, rekao je svečanim glasom, na što su svi okupljeni, ukljućujući kralja, prasnuli u smijeh. Luj je, brišući suze, Tribouletovu smrtnu kaznu preinačio u onu izgona iz kraljevstva.

Gdje i kako je proveo naredne godine, nije poznato, no uistinu je doživio za to vrijeme sasvim lijepu starost od pedeset sedam godina. Njegov lik i djelo inspirirali su niz velikih umjetnika -Françoisa Rabelaisa, Victora Hugoa, Giuseppea Verdija… Ostat će zapamćen kao simbol dovitljivosti pred kojom svaki autoritet blijedi.

Piše: Lucija Kapural

Komentari