U službi njegova Veličanstva: Utemeljitelj engleske književnosti bio je tajni agent!

Život Geoffreya Chaucera (1342. – 1400.), utemeljitelja engleske književnosti, bio je uzbudljiv baš poput onoga njegovih likova. Preko obiteljskih veza, kao mladić se zaposlio kao paž na kraljevskom dvoru, da bi, nakon što je zaveo neku dvorsku damu, zbrisao u Francusku. Ondje se okušao u vojničkom pozivu, ne osobito uspješno – zarobljen je tijekom opsade Rheimsa te, na svoje olakšanje, ubrzo i otkupljen. Po povratku u domovinu, završio je pravo te okušao sreću kao poklisar. Godine 1366. otputovao je državnim poslom u Španjolsku. Bilo je to prvo od mnogobrojnih putovanja  “po kraljevu nalogu”, a po svoj prilici je bio tajni agent. Njegovi špijunski pothvati ostali su obavijeni velom tajne, no zapisi svjedoče da je, lutajući svijetom, barem nekoliko puta bio orobljen, a jednom i teško ranjen. I Chaucerova smrt ostala je misterij. Prema nekim povjesničarima, dali su ga smaknuti neprijatelji kralja Richarda II., pjesnikova zaštitnika. Kako bilo, zna se da je pokopan u opatiji Westminster, kao prvi stanovnik tamošnjeg Kutka za pjesnike.

Literarnu slavu je stekao pjesmama “Vojvotkinjina knjiga”, “Troilo i Kresida” te “Parlament kokošinjac”, no njegovo životno djelo su besmrtne “Canterburyjske priče”. Nadahnuta Boccacciovim “Decameronom”, ova dugačka narativna poema predstavlja jedno od najvažnijih ostvarenja srednjovjekovnog pjesništva. Kroz dvadeset četiri priče, pisane u jampskom pentametru, opisan je put hodočasnika od Londona do Canterburyja. U to su vrijeme, naime, pobožni ljudi redovito putovali u Canterbury, kako bi posjetili grob mušenika Thomasa Becketa.

Serijska udavača, tašta nadstojnica samostana, proždrljivi fratar, ljigavi odvjetnik, razvratni pogrebnik i prodavač lažnih relikvija samo su neki od živopisnih likova iz Chaucerova pera. U nedovršenom djelu na kojem je radio pune trideset tri godine, od 1387. pa do smrti 1400., maestralno je oslikao onodobni društveni život Engleske. Raznovrsnost karaktera omogućuju raznolikost pripovjedačkih stilova primjerenih pojedinomu pripovjedaču, a djelo sadrži većinu srednjovjekovnih književnih žanrova – alegoriju, basnu, vitešku romansu, fabliau, lay, himnu i svetačku legendu (beskorisan podatak: djelo sadrži i jednu pornografsku pasažu te prvu šalu o puštanju vjetrova u engleskoj književnosti!). Nadalje, “Canterburyjske priče” sadrže elemente onoga što će uslijediti – drame, romana, novele, pa čal i današnjih televizijskih trakavica. Najznačajnijim dijelom poeme smatra se sam Proslov, koji donosi nesmiljenu kritiku Crkve. Valja znati da je to bilo iznimno hrabro – mnogim se tadašnjim piscima, koji su satiri podvrgli pogrešne ljude ili organizacije, glava doslovce otkotrljala s ramena!

Piše: Lucija Kapural


Komentari