U raljama zle vještice: Kako namagarčiti publiku i zaraditi milijune?

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, Daniel Myrick i Eduardo Sánchez bili su dvojica anonimusa koji nisu ni sanjali da ih slava, u društvu hrpe dolara, čeka iza ugla. Kolege s faksa, nakon diplome filmske režije uglavnom su prihvaćali kojekakve sitne posliće. Myrick je režirao nekoliko spotova, Sánchez je pak živio s mamom i spavao do podneva. A onda je jedna originalna ideja promijenila sve.

Bili su prvi filmaši koji su, davno prije pojave Facebooka i Twittera, iskoristili internet za promociju svoga uratka, nazvanog “Projekt: Vještica iz Blaira”. Stvorili su domišljatu propagandnu kampanju, čiji je najlukaviji element bio podvaljivanje filma kao dokumentarca. Nadnaravna priča o troje mladih filmaša koji su skončali u nekoj šumskoj zabiti, istražujući lokalne priče o ubilački nastrojenoj vještici, uznemirila je mnoge. Amerikancima je dugo trebalo da shvate kako je “stvarna priča o nevjerojatnim i jezivim događajima” zapravo niskobudžetni film s odličnim marketingom.

Kvalitetan ili ne, bio je to jedan od prvih filmova koji su pokušali zavarati publiku predstavljajući se kao “pronađena snimka”, a linkovima na lažne policijske izvještaje i svjedočanstva dodatno je pojačan dojam autentičnosti. Ljudi su iz kina izlazili u potpunom šoku, plaćane su mise za nesretne žrtve vještice, a protiv redatelja je čak podnesena sudska tužba zbog nanošenja duševne boli. Podvala se itekako isplatila: autori su pobrali hrpu nagrada i stekli kultni status među mlađom publikom, a njihov uradak, snimljen za pišljivih 30.000 dolara, zaradio je milijune!

Piše: Lucija Kapural

Komentari