U kriminalistici, serijskim ubojicama nazivamo one koji su života lišili najmanje tri osobe. Premda se motivi za ovakva zlodjela razlikuju od monstruma do monstruma, postoji određene psiho(pato)loške karakteristike koje obilježavaju većinu njih, od potrebe za kontrolom preko nametljivog ponašanja do manjka ili potpunog izostanka empatije i kajanja. Čovjek bi pomislio da je okolina u stanju naslutiti da s ovakvim osobama nešto nije u redu, no praksa pokazuje da to vrlo često nisu u stanju niti njihovi bližnji. Judith Mawson, žena koja je imala nesreću odgovoriti potvrdno na bračnu ponudu šarmantnog brkonje Garyja Ridgwaya, nikad nije naslutila da krevet dijeli s drugim najzaposlenijim serijskim ubojicom u američkoj povijesti!
“Ubojica sa Zelene rijeke”, kako su mediji prozvali Ridgwaya zbog omiljene lokacije na kojoj je odbacivao tijela svojih žrtava, tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća ubio je najmanje sedamdeset žena u okolici Washingtona. Premda je imao kvocijent inteligencije 82, duže od dva desetljeća izmicao je ruci pravde, možda zbog slabog interesa koji su njegove žrtve pobuđivale u javnosti. Ridgway je, naime, vrebao žene s društvenog dna – prostitutke, narkomanke i problematične tinejdžerice odbjegle od kuće. Jednom kad bi zadobio njihovo povjerenje, pokazujući im slike svoga sina, odvezao bi ih na osamljeno mjesto. Ondje je maska normalnosti padala u svoj svojoj strahoti: ljubazni, pomalo sramežljivi gospodin pretvarao se u sadističkog silovatelja i davitelja. Nesretnice nisu imale mira niti u smrti: ubojica se više puta vraćao na mjesto zločina, kako bi se prepustio nekrofilskim strastima dok su trupla njegovih žrtava bila još friška!
U obranu policije, valja napomenuti da nitko nije slutio kakvo je Ridgway čudovište. Susjedi su ga, kojeg li klišeja, opisivali kao “ljubaznog čovjeka koji bi uvijek pozdravio”; u tvornici kamiona u kojoj je bio zaposlen smatrali su ga “marljivim radnikom i omiljenim kolegom”, a treća supruga, već spomenuta Judith, u njemu je vidjela “čovjeka svoga života” koji bi joj “izmamio osmijeh baš svaki dan”.
Još kao vrlo mlada djevojka, Garyja je upoznala u kafiću. “Za razliku od većine mladića s kojima sam ranije izlazila, bio je pristojan, kulturan i šarmantan, a uz to je sjajno izgledao te imao dobar posao. Prema meni se odnosio s velikim poštovanjem”, ispričat će kasnije Judith. Dijelili su dobro i zlo narednih trinaest godina, sve dok policajci nisu namaknuli lisičine na Garyjeve ruke. To je, možda ćete pomisliti, dovoljno vremena da žena shvati kako je njen dragi manijakalni ubojica… Pogrešno! Gary je, naime, umijeće izlika s godinama doveo do savršenstva. Kad bi se kasnije vratio kući, pravdao se gužvom na poslu. Ogrebotine na licu nije mu, dakako, nanijela neka od brojnih žrtava, nego susjedova mačka. Kad je iz kuće nestao tepih, Judith je s osmijehom “popušila” priču da ga je njen mužić nehotično polio kavom, dok je u stvarnosti u njega bio umotao truplo. Odbijala je progledati i nakon što je DNK analiza razotkrila njenog supruga kao počinitelja serije stravičnih zločina, tvrdeći kako se radi o “ogromnoj grešci”. Tek kad je ovaj sve priznao, dodajući kako ne osjeća grižnju savjesti, sirota žena se slomila. Odala se alkoholu, a navodno je pokušala i samoubojstvo. Nakon što se oporavila, uzela je djevojačko prezime i preselila se u drugi grad. I danas se, kaže, tješi mišlju da je njena ljubav prema Garyju spasila neke živote. Tijekom braka, ovaj je, naime, ubijao manje nego ranije.
Piše: Lucija Kapural
