Truplo na australskoj plaži: Pokojnikov identitet nikada nije otkriven, kao ni način na koji umro, a brojne indicije sugeriraju da je bio – ruski špijun!

Prvi kamenčić u mozaiku jednog od najneobičnijih neriješenih slučajeva u kriminalističkoj povijesti položen je 1. prosinca 1948. godine u okolici australskoga grada Adelaidea. Toga pomalo prohladnog jutra, oko šest i pol sati, dvojica džokeja su, trenirajući s konjima na prostranoj pješčanoj plaži Somerton, ugledali nešto za što su isprva pretpostavili da je lutka iz butika. Nije se, međutim, radilo ni o kakvoj lutki, već o ljudskom truplu. Mlađem muškarcu je od šoka pozlilo, a stariji je pohitao do prve telefonske govornice te o jezivom otkriću obavijestio policiju.

Detektivi koji su preuzeli slučaj u pokojnikovim su džepovima pronašli više autobusnih karata, češalj, paketić žvakaćih guma marke “Juicy Fruit”, kutiju cigareta i šibice – na prvi pogled, uza sebe je imao tek uobičajene sitnice ali, nažalost, ne i osobnu karta. Pokušaj da se nesretni čovjek identificira pomoću zubala ili otisaka prstiju također je bio podbačaj – nisu se podudarali niti s jednim unosom u svjetskim bazama podataka. Da stvar bude čudnija, sve etikete na muškarčevoj odjeći bile su otrgnute, kao da je njen vlasnik – ili netko drugi – namjerno pokušavao zametnuti svaki trag.

Istražitelji nisu mnogo više znali ni nakon obdukcije. Ustanovljeno je da muškarac, star između četrdeset i četrdeset pet godina, nije umro prirodnom smrću, no nije bilo dovoljno dokaza da se odredi je li riječ o samoubojstvu ili ubojstvu. Patolog je kao vjerojatni uzrok smrti naveo “otrovanje”, na što je upućivala povećana slezena, kao i višak krvi u žilama jetre, no nikakva toksična supstancija u tijelu nije pronađena.


Prvi stvarni trag dao je tek detaljniji pregled muškarčeva odijela. U tajnom džepiću, ušivenom u hlače, policajci su pronašli zgužvan komad papira. Na njemu su stajale zagonetne riječi “Tamám Shud”, a istraga je ubrzo pokazala da ta fraza znači “završeno je” te da je papir zapravo otrgnuta posljednja stranica “Rubaija”, djela velikoga perzijskog pjesnika Omara Hajjama. Neugo potom, neki je čovjek na stražnjem sjedalu svoga automobila pronašao upravo taj primjerak knjige, shvativši da ga je nepoznat netko – iz nepoznatih razloga – ubacio kroz odškrinut prozor. Kad su je se policajci domogli, na unutrašnjoj strani korica ugledali su niz naoko nasumičnih slova, poslaganih u pet redova. Drugi red bio je prekrižen. Pretpostavili su da se radi o nekoj vrsti šifre, no ni najveći stručnjaci nisu je uspjeli razbiti. Ono oko čega su, međutim, mogli djelovati bio je telefonski broj, evidentno napisan istim rukopisom. Broj je, pokalalo se, pripadao medicinskoj sestri Jessici Thompson, no ova je zanijekala bilo kakvu povezanost s pokojnikom. “U životu nisam vidjela tog čovjeka!”, bilo je sve što je rekla istražiteljima, ne osobito ljubaznim glasom, a mnogima od njih se činilo da je manjak želje za suradnjom itekako sumnjiv. Indikativno, Jessicina kuća nalazila se samo nekoliko metara od mjesta na kojem je truplo pronađeno!

Kako je potencijalna svjedokinja (ili ubojica?) odlučila šutjeti poput Sfinge, a nikakvi novi dokazi nisu pronađeni, istraga je nakon nekog vremena obustavljena. Slučaj su pokušavali riješiti brojni detektivi-amateri, a najraširenija teorija bila je da je “čovjek iz Somertona” zapravo bio – ruski špijun! Zanimljivo, u to je vjerovala i Kate, kći Jessice Thompson. Godinama nakon majčine smrti, ispričala je policajcima kako je njena roditeljica tečno govorila ruski jezik. “Ne mogu dokazati da je bila ruska špijunka, ali sam upravo u to sumnjala od malih nogu”, ispričala je, dodajući kako je njena majka bila suradnica i ljubavnica čovjeka s plaže. Otišla je korak dalje: iznijela je pretpostavku da je upravo on otac njezina polubrata!

Piše: Lucija Kapural

Komentari