Éva Székely (1927. – 2020.) ispisala je neke od najljepših stranica mađarske sportske povijesti. Osvojila je zlato i srebro na Ljetnim olimpijskim igrama (1952. i 1956. godine), postavila šest svjetskih rekorda u plivanju te osvojila četrdeset četiri nacionalna naslova, a suprug i kći su joj također bili trofejni sportaši. Po okončanju aktivne sportske karijere, paralelno je radila kao trenerica plivanja i apotekarka, a preminula je u poznoj dobi od devedeset dvije godine. Ukratko, imala je dugačak život ispunjen profesionalnim i privatnim uspjesima. Ničega od toga ne bi bilo da Évin otac u jednome strašnom trenutku nije iskazao nevjerojatnu snalažljivost… Jer, njegova mezimica trebala je biti streljana.
Šampionka je rođena 3. travnja 1927. godine u Budimpešti, a plivanje je počela trenirati još kao djevojčica. U jeku Drugoga svjetskog rata, s tek navršenih četrnaest, postavila je nacionalni brzinski rekord u tom sportu, i to nakon mnogobrojnih peripetija: budući da je bila Židovka, jedva su joj dopustili sudjelovati na natjecanju. U trijumfu nije dugo uživala – ubrzo je izbačena iz nacionalna plivačkog tima, a naredne četiri godine nije se smjela baviti onim u čemu je bila najbolja.
Stvari su za židovsku obitelj Székely krenule s lošeg na gore 1944. godine, kad pronacistička Stranka strelastog križa (“Nyilaskeresztes Párt”), pod vodstvom Ferenca Szálasija, preuzima vlast u Mađarskoj. Za razliku od prijašnjeg režima Miklósa Horthyja, koji je bio blag prema mađarskim Židovima, vlast ove stranke, uvelike inspirirane Hitlerovim NASDAP-om, rezultirala je masovnim odvođenjem ovih nesretnih ljudi u logore. U samo pet mjeseci, koliko je Szálasi vladao zemljom, njih gotovo dvadeset tisuća smaknuto je na obali Dunava. Ta sudbina bila je namijenjena i Évi.
Toga hladna, maglovitog popodneva, na posljednjoj stanici uz riječnu obalu našli su se Éva i njen otac. Dok su čekali smaknuće, otac je prestravljenoj sedamnaestogodišnjakinji savjetovao da legne na tlo te se pravi kako je teško bolesna. Kad je po djevojku došao jedan od pripadnika Stranke strelastog križa, strog mladić s jednim smeđim a drugim sivim okom, otac je zavapio: “Nemojte nju, bolesna je… Ne može ni hodati”. Ovaj mu je ledenim glasom odvratuo: “Neće morati dugo hodati”. Očajan, otac je pokušao s drugačijim pristupom. “Nemojte, zaboga, ona je plivačka prvakinja Mađarske… Ako je poštedite, jednog dana ćete biti zahvalni zbog te odluke”, obratio se uniformiranom mladiću. Začudo, ovaj ga je poslušao!
Narednih godina, Éva je obistinila očevo “pretkazanje”. Godine 1952., u disciplini 200 metara prsno, osvojila je zlato na Olimpijskim igrama u Helsinkiju. Rečeno joj je da će joj zlatnu medalju dodijeliti predsjednik Plivačkog saveza, dok će joj specijalnu nagradu uručiti prvi čovek Mađarske tajne policije. Dok je stajala na vrhu podija, s cvijećem u ruci, zlatom oko vrata i širokim osmijehom na licu, visoki muškarac joj se približavao. Kad je stigao do nje sa specijalnom nagradom i kad je pogledala u njegove neobične oči – jedno sivo a drugo smeđe – od šoka se umalo onesvijestila. Bio je to isti onaj čovjek koji joj je osam godina ranije, iz samo njemu poznatih razloga, poštedio život!
Plivačica se kasnije udala za Dezsőa Gyarmatija, trostrukog olimpijskog šampiona u vaterpolu, a olimpijske medalje, u plivanju, osvajala je i njihova kći Andrea Gyarmati. Zanimljivo je da je Éva još jednom uspjela izbjeći tragičan kraj – preživjela je i teroristički napad na Olimpijsko selo u Münchenu 1972. godine, gdje se nalazila s kćeri!
Piše: Lucija Kapural
