Travestija pravde: Ugledni američki liječnik puno je desetljeće proveo u zatvoru zbog ubojstva koje nije počinio!

Da pravda ponekad nosi povez oko očiju, pokazuje tužna priča Samuela Holmesa Shepparda (1923. – 1970.). Činilo se da je ovaj bistri, radišni čovjek u potpunosti uspio ostvariti ono što se pompozno naziva “američkim snom”: jedan od najcjenjenijih neurokirurga u Ohiju, živio je u raskošnoj dvokatnici s pogledom na jezero, s lijepom suprugom Marilyn i sedmogodišnjim sinom Chipom. Kad mu je draga saopćila da čeka drugo dijete, 31-godišnji liječnik darovao joj je skupocjenu ogrlicu, napomenuvši kako ga je učinila “najsretnijim čovjekom na svijetu”. Dobri doktor je, međutim, krio tajnu… Tajnu zbog koje će sve ono što je strpljivo gradio biti pretvoreno u prah i pepeo.

Dana 3. srpnja 1954. godine, supružnici Sheppard ugostili su bliske prijatelje u svome domu u Bay Villageu. Nakon večere, svi su se smjestili ispred televizora kako bi pogledali film “Čudni praznici”, a Sheppard, iscrpljen nakon naporna dana u bolnici, usnuo je na kauču nakon nekoliko minuta. Kad je film završio, Marilyn je otpratila goste te, odlučivši ne buditi muža, sama pošla u spavaću sobu na katu.

Oko tri sata ujutro, Shepparda je iz sna trgnuo vrisak. Potrčao je uza stepenice te, kako će kasnije ispričati istražiteljima, ugledao “zakrabuljenu figuru u bijelom” koja se naginjala nad tijelom onesviještene Marilyn. Liječnikova priča na ovom je mjestu postala prilično čudna. Rekao je kako se i sam onesvijestio vidjevši strašan prizor, da bi, kad je otvorio oči, ponovno ugledao uljeza, visokog muškarca raščupane kose. Ovaj se dao u bijeg, a doktor ga je proganjao sve do plaže, gdje se progonjeni zaustavio i nasrnuo na progonitelja šakama. Od siline udarca, Sheppard je ponovno izgubio svijest. Kad je došao k sebi, već je bilo svitalo. Lud od straha, otrčao je kući. Prvo je otvorio vrata Chipove sobe te, na golemo olakšanje, shvatio da je dječak prespavao čitav događaj. Nažalost, kad je ušao u bračnu ložnicu, shvatio je da su se njegove najgore slutnje obistinile. Marilyn je bila mrtva.

Sljedeći liječnikov korak također će izazvati sumnju. Umjesto policije, prvo je pozvao susjeda, gradonačelnika Spencera Houka. Tek kad je ovaj, još u pidžami, stigao do njega, zajedno su obavijstili nadležne organe. Sam Gerber, čovjek koji je predvodio istragu, pohitao je na kat. Kad je ugledao žrtvu, lica toliko isprebijanog i krvavog da gotovo nije nalikovalo ljudskom, umalo mu je pozlilo. Vrlo brzo, u Gerberovom umu formirat će se ideja o najvjerojatnijem počinitelju zločina – žrtvinom suprugu. Osim čudne, nekoherentne priče koju je čuo iz njegovih usta, istražitelj je imao još nekoliko razloga za formiranje takve pretpostavke. Naime, nije bilo znakova nasilnog ulaska u kuću, a ispred nje, u grmlju, pronađena je liječnikova torba s okrvavljenim ručnim satom. Nadalje, kad je ispitao osumnjičenika, ovaj se činio previše mirnim za nekoga tko je upravo izgubio ženu. Premda se radilo tek o indicijama, istražitelj je radio prekovremeno kako bi priveo pravdi čovjeka u čiju krivnju ni na sekundu nije posumnjao. Upornost se isplatila: otkrio je mogući motiv ubojstva. Radilo se o Sheppardovoj tajni.


Gerber je, naime, od Sheppardovih kolega čuo trač da je liječnik, koji se predstavljao kao uzoran obiteljski čovjek, suprugu mjesecima varao s laboratorijskom tehničarkom Susan Hayes. Na ispitivanju, osumnjičenik je rezolutno zanijekao izvanbračnu aferu. Ta laž po svoj je prilici odigrala ključnu ulogu u liječnikovu padu. No, prste je u njegovu nelijepu sudbinu uplela i politika.

Suđenje je počelo 18. listopada 1954. godine. Sudac Edward Blythin, koji je pod svaku cijenu ponovno htio biti izabran na tu dužnost, odlučio se prikazati javnosti kao nesmiljen borac za pravdu. U stvarnosti, dopustio je da mu ambicije zasjene trezveno rasuđivanje. Pretpostavlja se da je upravo on na pladnju servirao povjerljive informacije svome prijatelju, moćnome novinskom uredniku koji mu je mogao osigurati reizbor, a novinarki Dorothy Kilgallen, koja je svakodnevno izvještavala o suđenju, neprofesionalno je došapnuo da je Sheppard “kriv kao đavao”. Nadalje, dopustio je da se poroti prikažu jezive fotografije s obdukcije, a molbu optuženika, da ga u tim trenucima puste iz sudnice, glatko je odbio. Ni lokalni mediji nisu se mogli pohvaliti objektivnošću: o Sheppardu su, i prije izricanja presude, pisali kao o čudovištu.

Kad je jedan od stručnih svjedoka iznio pretpostavku da je ubojstvo počinjeno oštrim  predmetom, “poput kirurškog skalpela”, dvoranom se pronio uzbuđeni šapat. No, Gerber je asa u rukavu ostavio za kraj. Posljednji svjedok tužiteljstva bila je Susan Hayes, koja je potvrdila aferu sa Sheppardom. Uhvaćen u laži, osumnjičenik je prosuzio, a tužitelj je zadovoljno trljao ruke. Nakon pet dana vijećanja, porota je proglasila Shepparda krivim za ubojstvo drugog stupnja. Osuđen je na doživotnu robiju.

Osim slobode, ubrzo će izgubiti svoje najmilije. Dva tjedna nakon izricanja presude, liječnikova majka počinila je samoubojstvo, a ubrzo je, zbog puknuća čira najvjerojatnije uzrokovanog stresom, umro i njegov otac. Osuđen zbog zločina koji nije počinio, tugujući za voljenom suprugom i roditeljima, i Sheppard je razmišljao o tome da digne ruku na sebe. Srećom, u pomoć su mu priskočila braća, koja ni trenutka nisu sumnjala u njegovu nevinost. Angažirali su forenzičara Paula Kirka kako bi pregledao prikupljene dokaze. Ovaj je već nakon dva dana došao do važne spoznaje koja, nekim čudom, nikad nije bila spomenuta u sudnici.

Analizirajući putanju žrtvine krvi, Kirk je, naime, shvatio kako bi ubojica nužno morao biti prekriven krvlju, a tome nije bilo tako – Sheppard je imao tek jednu veću mrlju krvi na hlačama, koja je najvjerojatnije nastala kad se nagnuo nad suprugino tijelo. Nadalje, po kutu ulaza noža u žrtvino tijelo, s priličnom sigurnošću je utvrdio da je počinitelj bio ljevak – Sheppard je pak pisao desnom rukom. Važan dokaz bio je i odlomljeni komadić Marilynina zuba, pronađen ispod njena tijela. U žaru borbe, zaključio je forenzičar, žena je zacijelo ugrizla napadača. Na Sheppardovom tijelu, međutim, nije bilo nikakvih ugriza. Sheppardov odvjetnik William Corrigan s novim je dokazima pohitao sucu Blythinu, zahtijevajući novo suđenje, no ovaj je odbacio njegovu žalbu.

Nakon Corriganove smrti, Sheppard je izgubio svaku nadu da će izići na slobodu. Njegova braća, međutim, nisu odustajala. Angažirali su Leeja Baileya, vodećeg stručnjaka za poligrafsko ispitivanje u zemlji, kako bi dokazao da Sheppard govori istinu. Kad je uistinu prošao na ispitivanju detektorom laži, njegov slučaj je završio na Vrhovnom sudu. Dana 16. studenog 1966. godine, Sheppard se konačno, nakon deset godina robije, domogao slobode. Nažalost, u njoj neće dugo uživati.

Nedugo po povratku na posao, protiv njega je podnesena tužba za nesavjesno liječenje. Izgubivši licencu, počeo se profesionalno baviti boksom. Pritisnut dugogodišnjim nedaćama, boreći se s nesanicom i depresijom, utjehu je sve češće tražio na dnu čaše. Jednoga toplog proljetnog dana, umro je od zatajenja jetre. Imao je samo četrdeset šest godina.

Odlučan u namjeri da skine ljagu s imena pokojnog oca, Chip Sheppard dao se u potragu za stvarnim ubojicom svoje majke. Otkrio je da je mentalno poremećeni čovjek po imenu Richard Eberling, koji je prao prozore na kući njegovih roditelja, završio u zatvoru zbog ubojstva neke starice. Istražitelj kojeg je mladić angažirao doznao je da je kod Eberlinga, prilikom ranijeg uhićenja zbog niza provala, pronađen zlatan prsten. Fotografiju tog nakita pokazao je Chipu Tayloru, a ovaj je perpoznao majčin prsten. Taj vrijedan dokaz stigao je, nažalost, prekasno. Eberling je preminuo u zatvoru, ponijevši istinu sa sobom u grob.

Piše: Lucija Kapural

Komentari