Tradicionalne bikijade, ponos Dalmatinske zagore

Potezanje užeta, utrka magaraca, bacanje kamena s ramena, obaranje ruke, skok udalj s mjesta, potezanje klipa, trčanje u vrećama, piljenje trupaca, hrvanje i borba na gredi samo su neke od “disciplina” koje se, od davnina, svakog ljeta održavaju na tzv. seoskim olimpijadama diljem Dalmatinske zagore. Unatoč pasjim vrućinama i prašini koja ulazi u oči, deseci tisuća ljudi sa svih strana Hrvatske pristižu u mjesta poput Šestanovaca, Dicma i Radošića kako bi se natjecali u ovim drevnim narodnim vještinama ili uživali u bogatoj gastronomskoj ponudi. Kakofonija je to mirisa, zvukova i boja! Janjci se veselo okreću na ražnju, rakija teče u potocima, guslari pjevaju o nekoj boljoj prošlosti, vlasnici štandova nutkaju posjetitelje uštipcima, djeca nesputano trčkaraju po kamenjaru, a muškarci se stišću oko drvenih ograda, iščekujući veliko finale – borbe bikova. Kad životinje teške gotovo devet stotina kilograma uđu u borilište, od raspomamljenog navijanja njihovih vlasnika ništa drugo se ne čuje.

Dok jedni bikijade smatraju kulturnim naslijeđem, drugi misle da je riječ o okrutnoj zabavi. Aktivisti udruge “Prijatelji životinja”, koji su u više navrata neuspješno pokušavali ishoditi zakonsku zabranu bikijade, tvrde da bikove izgladnjuju dan prije borbe, oštre im rogove te da ih, uoči samog izlaska na borilište, napoje rakijom ili im u gubicu trljaju sol, kako bi bili što agresivniji. Vlasnici bikova tvrde da je riječ o zlobnoj laži te da nijedna životinja nikad nije bila ozbiljnije ozlijeđena. Dodaju kako su borbe bikova dugogodišnja tradicija u Zagori i Bosni i Hercegovini, o čemu postoje pisani tragovi.

Bikovi, kao i konji, od pamtivijeka su se, naime, na ovim prostorima koristili za oranje i vuču balvana. Nakon napornog rada, pustili bi ih da se pobodu, kako bi se znalo koji je najjači. Borba je, naglašavaju organizatori ovakvih evenata, njihov prirodni nagon radi prevlasti na terenu – pobjednik će prvi piti vodu, pasti najbolju travu i pariti najbolje junice. Marko Škopljanac, organizator najpoznatije koride – one u Radošiću – s ponosom ističe da je njegov otac, godine 1985., prvi u Hrvatskoj počeo organizirati službene borbe.

Uzgred rečeno, jedan od njegovih mezimaca je čuveni Garonja, junak filma “Sonja i bik” iz 2012. godine. Osebujna romantična komedija redateljice Vlatke Vorkapić progovara upravo o problematici koride u Dalmatinskoj Zagori. Film je sniman u Radošiću, a Goran Bogdan, koji je portretirao organizatora borbi bikova, zbog uživljavanja u lik svladao je drevno lokalno umijeće ojkanja, a uz to je, ne budi lijen, proučavao spise o osiguranju rasplodnih bikova. Unatoč temeljitoj pripremi, priznaje da je imao golemu tremu kad je trebao snimiti prvu scenu s četveronožnim partnerom Garonjom: “Nešto sam mu šaputao na uho, a on se zbog sparine i nervoze stalno trzao. Na svaki njegov treptaj, kao djevojčica sam skakao u stranu i vrištao”.


Piše: Lucija Kapural

Komentari