Jedna od tragedija u povijesti američke ratne mornarice zbila se 30. srpnja 1945. godine. Petnaest minuta nakon ponoći japanska je podmornica torpedirala ratnu krstaricu “USS Indianapolis”. U tom trenutku to su bila najdestruktivnija i najbrža torpeda s kojima je raspolagala japanska mornarica. Nije bilo vremena, s obzirom na brzinu potonuća broda, za slanje SOS poruke, tako da nitko osim Japanaca nije znao što se točno dogodilo.
Brod je prije potonuća ispunio svoju misiju
U tom trenutku spomenuti je ratni brod već odradio svoju ključnu misiju – isporučio je glavne dijelove potrebne za dovršenje atomske bombe, a zahvaljujući tome je ubrzo došlo do bombardiranja Hiroshime i Nagasakija. Dijelovi su u najvećoj tajnosti isporučeni na otok Tinin, u južnom dijelu Tihog oceana, 26. srpnja 1945. Sa sadržajem tereta ne samo da nije bila upoznata posada već ni kapetan broda. Iako nitko na brodu nije znao za sadržaj pošiljke bilo je odmah jasno da ovdje nije riječ o uobičajenom teretu. Naime, brod je konstantno bio pod strogim nadzorom stražara. Stražari, također, nisu znali što je točno unutra. Bilo je jasno samo da je riječ o važnom sadržaju kojega treba iskrcati što prije i sigurnije. Poslije isporuke brod je krenuo prema tihooceanskom središtu američke vojske u Guamu, a gdje je dobio naredbu za sastanak s bojnim brodom “USS Idaho” u zaljevu Leyte na Filipinima, kako bi se počelo s pripremama za invaziju na Japan.
Krive informacije
Dana 28. srpnja brod je krenuo, na putovanje od Guama do Leyte na Filipinima. Kapetan je prije plovidbe dobio informaciju da nisu u zoni neposredne opasnosti i da nemaju razloga za brigu. Iako je kapetan tražio pratnju razarača jer ondašnji veliki ratni brodovi nisu bili opremljeni sonarima, tu pratnju nije uspio dobiti. Zapovjednik japanske podmornice I-58, znajući da je njegova zemlja na rubu poraza, želio je nanijeti još koji gubitak američkoj ratnoj mornarici te čim je uočio ratni brod na vidiku odlučio je ispaliti torpeda. Prvi je torpedo lupio u desni pramac broda, a drugi je razorio njegovu sredinu i izazvao eksplozije zaliha goriva. Ovaj drugi udar torpeda je prepolovio brod zbog čega je on izuzetno brzo potonuo, kažu u svega 12 minuta. Brod je bio opskrbljen s premalim brojem čamaca za spašavanje i u osnovi rijetko tko od mornara je imao sa sobom nešto zaliha hrane i vode.
U morskom bespuću
Na brodu je bilo nešto malo manje od 1200 osoba, a s brodom je odmah na dnu završilo oko 300 mornara. U morskom bespuću se našlo oko 900 ljudi, koji su bili uvjereni da je s broda poslan SOS signal, i da će spas stići kroz nekoliko sati ili najkasnije u roku od 24 sata. Ljudi su unatoč toj početnoj nadi brzo počeli umirati. Nisu svi uzeli prsluke za spašavanje, niti su bili podjednako vješti u plivanju, tako da je jedan dio ljudi relativno brzo izgubio živote utopivši se. Dio ljudi je umro od dehidracije, dio od ozljeda zadobivenih od eksplozije, dio od trovanja morskom vodom, kao i od deskvamacije/gubitka kože, te iscrpljenosti, ali i samoubojstva, dok je dio završio u raljama morskih pasa.
More boje krvi
Preživjeli svjedoci izjavili su da je riječ o vodama koje obiluje morskim psima, a koji su bili privučeni mirisom krvi ozlijeđenih. Oni koji su napustili brod nastojali su se što prije udaljiti od mjesta na kojem brod tone, kako zbog vrtložnih sila koje su se pri tome stvarale, kao i zbog masne mrlje od razlivenog goriva, a koja je prijetila požarom. Nekima su oči bile pune ulja tako da se nisu mogli orijentirati ni u kojem smjeru krenuti. Svjedoci se sjećaju plivanja morskih pasa uokolo njih. Pakao se ponavljao i danju i noću. Dan bi započinjao gošćenjem morskih pasa, a kasnije bi nastupila užasna vrućina. Morski psi bi tijekom dana plivali uokolo i razmatrali večernji “meni”. Nakon što bi nastupila noć ponovo bi došlo do objedovanja. Preko noći su se preživjeli morali borili s hladnoćom, zbog čega su neki umrli i od hipotermije. Događaji ovdje opisani pretvoreni su u film pod nazivom Indianapolis: Men of Courage ( “Indianapolis: Hrabri ljudi”), a koji je snimljen 2016., s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi.
Prikrivanje tragedije
Dana 2. kolovoza 1945. tek se saznalo za tragediju ovog ratnog broda prilikom rutinskog patrolnog leta ovim područjem, a tijekom kojega je uočena mrlja od goriva. Kada se zrakoplov spustio na nižu visinu piloti su vidjeli da je u moru gomila ljudskih tijela. Uslijedila je akcija spašavanja. U međuvremenu je američka vlada zatajila ovu tragediju, sve do kapitulacije Japana. Na taj je način tragedija bačena u drugi plan. Zapovjednik broda Charles McVay je samo četiri mjeseca kasnije završio na vojnom sudu jer je isplovio, tobože, neodgovarajućim kursom koji je omogućio da brod postane lakom metom japanskih podmornica. McVay je jedni vojni kapetan koji je izgubio brod tijekom rata, a život je završio samoubojstvom 1968. godine. Oni koji su ga poznavali, znali su da je riječ o iskusnom kapetanu, koji nikada svoju posadu nije izložio nepotrebnoj opasnosti te su od početka smatrali da je poslužio kao “žrtveno janje” kako bi se prikrile pogreške čelnih ljudi američke mornaričke službe. Godine 2000. Kongres je skinuo ljagu s njegova imena.
Posljednje počivalište
Danas je poznato počivalište ove teške krstarice u Filipinskom moru, ali mjesto nije otkriveno javnosti, kako bi se spriječila pljačka i prodaja dijelova s potopljenog broda. U ovakvim teškim i gotovo bezizlaznim situacijama, mornarima je moglo pomoći samo pronalaženje smisla u kaosu u kojem su se zatekli. U pitanju je ono što danas nazivamo logoterapijom ili terapijom smislom. Utemeljitelj ove terapije je ugledni psihijatar Viktor Frankl koji je preživio strahote Drugog svjetskog rata i to upravo zahvaljujući svojoj vjeri i želji za životom koja mu je dala smisao. Primijetio je da su u logorima najprije umirali oni koji bi izgubili smisao. I u ovoj situaciji presudnu ulogu je vjerojatno imala više psiha nego samo fizička izdržljivost pa su preživjeli oni koji su imali sreće, ali i oni koji su u višednevnom paklu našli smisao i zadržali želju za životom. Završit ćemo ovaj članak Franklovim optimističnim citatom:
Oni koji imaju razlog za životom, mogu naći način da prežive.
Piše: Sonja Kirchhoffer
