Torpediranje ratnog broda “U.S.S. Indianapolis”: Mornare su proždirali morski psi, privučeni mirisom krvi!

Nesreća broda o kojoj danas pišemo nije najgora u smislu broja izgubljenih života na moru, ali je najstrašnija u načinu na koji su ljudi u njoj izgubili svoje živote.

Nije poslana SOS poruka

Najveća nesreća u povijesti američke ratne mornarice zbila se 30. srpnja 1945. Petnaest minuta nakon ponoći japanska je podmornica torpedirala ratnu krstaricu “U.S.S. Indianapolis”. U tom trenutku to su bila najdestruktivnija i najbrža torpeda s kojima je raspolagala japanska mornarica. Nije bilo vremena, s obzirom na brzinu potonuća broda, za slanje SOS poruke, tako da nitko osima Japanaca nije znao što se točno dogodilo.

Brod je prije potonuća ispunio svoju misiju


U tom trenutku spomenuti je ratni brod već odradio svoju ključnu misiju: isporučio je glavne dijelove potrebne za dovršenje atomske bombe, a zahvaljujući čemu će ubrzo Amerikanci bombardirati Hiroshimu i Nagasaki. Dijelovi su u najvećoj tajnosti isporučeni na otok Tinin, u južnom dijelu Tihog oceana, 26. srpnja 1945. Sa sadržajem tereta ne samo da nije bila upoznata posada već ni kapetan broda. Iako na brodu nitko nije znao za sadržaj pošiljke bilo je odmah jasno da nije riječ o uobičajenom teretu jer je konstantno brod bio pod strogim nadzorom stražara koji, također, nisu znali što je točno unutra. Neki su samo nagađali prema veličini pošiljke i stalnom nadzoru da je riječ o važnom sadržaju kojega trebaju iskrcati što prije. Poslije isporuke brod je krenuo prema tihooceanskom središtu američke vojske u Guamu, a gdje je dobio naredbu za sastanak s bojnim brodom “U. S. S. Idaho” u zaljevu Leyte na Filipinima, kako bi se pripremili za invaziju na Japan.

Krive informacije

Zatim su 28. srpnja ponovno krenuli na more, na „rutinsko“ putovanje od Guama do Leyte na Filipinima. Kapetan je prije plovidbe dobio informaciju da nisu u zoni neposredne opasnosti i da nemaju razloga za brigu. Iako je tražio pratnju razarača jer ondašnji veliki rati brodovi nisu bili opremljeni sonarima, zbog stava nadređenih da je situacija pod kontrolom, tu pratnju nije uspio dobiti. Zapovjednik japanske podmornice I-58, znajući da je njegova zemlja na rubu poraza, želio je nanijeti bar još koji gubitak američkoj ratnoj mornarici te čim je uočio uz pomoć periskopa ratni brod na vidiku odlučio je ispaliti torpeda. Prvi je torpedo lupio u desni pramac broda, a drugi je razorio njegovu sredinu i izazvao eksplozije zaliha goriva, koje su raspolovile brod i dovele do njegova izuzetno brzog potonuća, koje se odigralo u svega 12 minuta. Brod je bio opskrbljen s premalim brojem čamaca za spašavanje i u osnovi rijetko tko je imao sa sobom nešto zaliha hrane i vode.

U morskom bespuću

Na brodu je bilo nešto malo manje od 1200 osoba, s brodom je odmah na dnu završilo oko 300 mornara. U morskom bespuću se našlo oko 900 ljudi, koji su bili uvjereni da je s broda poslan SOS signal, i da će spas stići kroz nekoliko sati ili najkasnije u roku od 24 sata. Ljudi su unatoč toj početnoj nadi brzo počeli umirati. Nisu svi uzeli prsluke za spašavanje, niti su bili podjednako vješti u plivanju, tako da je jedan dio ljudi relativno brzo izgubio živote utopivši se. Dio ljudi je umro od dehidracije, dio od ozljeda zadobivenih od eksplozije, dio od trovanja morskom vodom, kao i od deskvamacije/gubitka kože, te iscrpljenosti, samoubojstva, a dio je završio u raljama morskih pasa.

More boje krvi

Preživjeli svjedoci izjavili su da je riječ o vodama koje obiluje morskim psima, koji su bili privučeni mirisom krvi ozlijeđenih. Oni koji su napustili brod nastojali su se što prije udaljiti od mjesta na kojem brod tone, kako zbog vrtložnih sila koje su se pri tome stvarale, kao i zbog masne mrlje od razlivenog goriva, a koja je prijetila da se svi mornari mogu u trenutku zapaliti jer su svi bili manje ili više prekriveni njime. Nekima su oči bile pune ulja tako da se nisu mogli orijentirati kamo krenuti. Svjedoci se sjećaju plivanja morskih pasa uokolo njih. Dani i noći su donosile pakao, svaki svoje vrste. Dan bi započinjao gošćenjem morskih pasa u jutarnjim satima, kasnije bi se nastavio blještavilom sunca i užasnom vrućinom koja je iz toga proizlazila. Morski psi bi tijekom dana plivali uokolo i razmatrali „meni“ za večeru. Nakon što bi nastupila noć ponovo bi došlo do objedovanja s tim da su u početku na meti bili najvećim dijelom mrtvi i ranjeni, a kasnije i ostali. Preko noći su se morali borili s hladnoćom od koje je tijelo drhtalo, zbog čega su neki umrli od hipotermije. Događaji ovdje opisani pretvoreni su u film pod nazivom Indianapolis: Men of Courage ( “Indianapolis: Hrabri ljudi”), a koji je snimljen 2016., s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi.

Prikrivanje tragedije

Dana 2. kolovoza 1945. tek se saznalo za tragediju ovog ratnog broda prilikom rutinskog patrolnog leta ovim područjem, tijekom kojega je uočena mrlja od goriva. Kada se zrakoplov spustio na nižu visinu piloti su vidjeli da je u moru gomila ljudskih tijela. U međuvremenu je američka vlada zatajila ovu mornaričku tragediju, sve do 15. kolovoza, kako bi ovu vijest plasirala u trenutku kada je Japan pritisnut bombardiranjem pristao na konačnu kapitulaciju, tako da je ova vijest pala u drugi plan. Zapovjednik broda Charles McVay je samo četiri mjeseca kasnije završio na vojnom sudu jer je isplovio, tobože, neodgovarajućim kursom koji je omogućio da brod postane lakom metom japanskih podmornica. McVay je jedni vojni kapetan koji je izgubio brod tijekom rata, a život je završio samoubojstvom 1968. godine. Oni koji su ga poznavali, znali su da je riječ o iskusnom kapetanu, koji nikada svoju posadu nije izložio nepotrebnoj opasnosti te su od početka smatrali da je poslužio kao “žrtveno janje” kako bi se prikrile pogreške čelnih ljudi američke mornaričke službe. Godine 2000. Kongres je ipak skinuo ljagu s njegova imena.

Posljednje počivalište

Danas je poznato počivalište ove teške krstarice u Filipinskom moru, ali mjesto nije otkriveno javnosti, kako bi se spriječila pljačka i prodaja dijelova s potopljenog broda. U ovakvim teškim i gotovo bezizlaznim situacijama, mornarima je moglo pomoći samo pronalaženje smisla u kaosu u kojem su se zatekli.  U pitanju je ono što danas nazivamo logoterapijom ili terapijom smislom. Utemeljitelj ove terapije je ugledni psihijatar Viktor Frankl koji je preživio strahote Drugog svjetskog rata i to upravo zahvaljujući svojoj vjeri i želji za životom koja mu je dala smisao. Zaključio je promatrajući kroz godine rata ljude, oko sebe, u logorima te je zaključio da bi najprije umirali oni koji bi izgubili smisao. I u ovoj situaciji presudnu ulogu je vjerojatno imala više psiha negoli samo fizička izdržljivost pa su preživjeli oni koji su imali sreće, ali i oni koji su u višednevnom paklu našli smisao i zadržali želju za životom. Završit ćemo ovaj članak Franklovim optimističnim citatom: “Oni koji imaju razlog za životom, mogu naći način da prežive.“

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari