Tko ide u pakao? Svi, bez iznimke!

Opisi zagrobnih paklenih muka postoje u većini religija, kao i u brojnim mitovima. Negdje se radi o sadističkim vizijma punim krvavih rijeka, odrezanih udova i oderane kože, negdje pak o sumornijoj inačici svakodnevnog žvota. Evo dva primjera:

Srce na vagi

Drevni egipatski tekstovi vrlo slikovito opisuju Duat, zagrobni život kojim vlada bog mrtvih Oziris. Prvotno je zamišljan kao podzemlje, slično kao grčki Had, a kasnije kao dio neba kojim Sunce putuje noću. Dok mu se približavaju, duše pokojnika prolaze kroz niz vrata koja čuvaju poluljudske-poluživotinjske kreature. Te spodobe pokušavaju skrenuti novopridošlice s puta, a osobito neugodna je golema zmija Apop, personifikacija sile kaosa. Kad duša stigne do sudnice, Anubis, Ozirisov izvanbračni sin s glavom šakala, važe joj srce. Ako je srce lakše od pera, pokojnika čeka veselo druženje s big bossom Ozirisom i njegovim sestrama Izidom i Neftis, no ako je od njega teže, odnosno ako je duša zla, pojest će je zvijer Ammut, hibrid vodenkonja, krokodila i leoparda, među prijateljima poznata pod ljupkim nadimkom “Jedačica kostiju”.

Carstvo prašine

Irkalla, podzemni svijet iz babilonske mitologije, mjesto je iz kojeg nema bijega. Umrla osoba prvo prolazi kroz sedam kapija, a na svakoj od njih, kao da je riječ o određenim hrvatskim institucijama, mora podmititi čuvara dijelom odjeće, hranom ili nakitom (zbog čega duše uopće žele ići dalje ako znaju da je njihovo konačno odredište pakao, nismo uspjeli prokljuviti). Ako ste očekivali da dušu ondje čekaju nazubljene sablje, vragovi gulikože ili barem koji užareni kotao, mogli biste se razočarati: za jedan pakao, Irkalla je prilično prozaično i neuzbudljivo mjesto. Opisana je kao mračna pustopoljina na kojoj svatko jede i pije samo prašinu, pod budnim okom stražara i kroz čitavu vječnost. Ne zvuči tako strašno, zar ne? Srećom, postoji uzbudljiv twist: u babilonski pakao ide svatko, bio on serijski ubojica i silovatelj ili utjelovljenje dobrote i altruizma. Irkallu su mogli izbjeći samo iznimni junaci, ali su se ti mogli nabrojati na prste jedne ruke.

Piše: Lucija Kapural

Komentari