Teško je vjerovati, ali Versajska palača je bila puna govana

Versajska palača, sagrađena usred ogromnog parka, danas se smatra remek djelom francuskog baroka. Neki idu tako daleko da tvrde da je to najznačajnija građevina izgrađena nakon Hadrijanove vile u Tivoliju. Unutrašnjost joj je bila, kao i uostalom i danas, raskošno opremljena u duhu kićenog baroknog stila, no unatoč tom prividnom luksuzu posjet njoj u vrijeme Luja XVI. i Luja XV. bi za današnje ljude predstavljao mučno iskustvo.

Ljudska i pseća govna posvuda

U palači čiji počeci gradnje sežu u 17. st nije bilo toaleta, a ljudi su obavljali nuždu na raznim mjestima u hodnicima, sobama pri čemu su vodili računa da to bude u uglovima prostorija. Palača je grozno smrdjela, a tome treba pridodati i smrad urina. Pokušajte zamisliti pomiješane mirise ljudskog i životinjskog izmeta i urina jer su u palači živjeli psi koji su obavljali nuždu gdje god bi stigli. Kao toalet se često koristio vrt, no ako Vam je vrt bio predaleko, a Vama je bilo pitanje odlaska u toalet hitno, sigurno je da ne biste stigli otići van. Isto tako loše vremenske prilike nisu pogodovale obavljanju nužde u vrtu. Kako je situacija postajala sve gora po pitanju nečistoće kralj Luj XIV. je tražio da se uglovi i druga potrebna mjesta očiste svaki tjedan. Zapravo i jednom dnevno bi bilo malo. Dakle, palača je tijekom vladavine Luja XIV. i Luja XV. bila mjesto koje je intenzivno “mirisalo” na mokraću i izmet. Kamo god da ste krenuli pratio vas je stalan smrad, bilo da ste bili vani i unutra. Niti jedno mjesto nije bilo ugodno po tom pitanju. Spomenuti kraljevi su bili tako razmaženi da su imali stolice s rupama, tako da nisu morali odlaziti sa svoje pozicije da bi obavili ono što je bilo potrebno obaviti.

Dekadencija, prljavština, sifilis…


Iako je za nas Versajska palača arhitektonsko remek-djelo ona svojevremeno nije bila nimalo ugodna za život. Luj XIV se okupao, navodno, samo dva puta u životu. Za vladavine Luja XIV. i Luja XV. tijekom 17. i 18. st. palača nije imala tekuću vodu. Unatoč tome kupanje je bilo moguće, istina najčešće u prijenosnim kadama koje su se punile donesenom vodom, no kako se uvriježilo mišljenje da voda može dovesti do širenja bolesti došlo je do naglog smanjenja kupanja u odnosu na srednji vijek. Sam je kralj Luj XIV. poticao svoje dvorjane da se ne kupaju. Kako je palača imala velik broj ljudi, što sluga, što dvorjana možete si zamisliti užas koji bi nastao kada bi se smrad fekalija i urina pomiješao sa smradom neopranih ljudi. Ti su ljudi povremeno prali lica i ruke i najviše su se brinuli za mijenjanje odjeće. Takva situacija je, između ostalog, za dekadentne dvorjane imala za posljedicu širenje sifilisa. Od sifilisa bi im ispadala kosa zbog čega su muškarci i žene podjednako brijali glave i nosili perike. Prisutne su bile i velike boginje. Ukoliko biste se razboljeli od velikih boginja i ako bi ih preživjeli ostajali bi Vam tragovi na licu, a ukoliko ste bili zbilja ‘pehist’ po preživljavanju ove bolesti ne samo da ste imali ožiljke već ste ostajali i slijepi. Upravo su velike boginja ubile Luja XV. Osim navedenog palača je bila leglo buha i ušiju. Uši su napadale i perike, ali ih je bilo puno lakše skinuti s perike negoli s kose jer bi se perika jednostavno uranjala u kipuću vodu, koja bi usmrtila većinu gnjida. Sve su ove bolesti i nametnici napadali i bogate i siromašne zbog loše higijene.

Čista odjeća na prljavim ljudima

Aristokracija je bila osjetljiva na čistu odjeću. Mijenjanju posteljine i donjeg rublja se poklanjala velika pozornost jer se smatralo da rublje i odjeća koja prijanja uz tijelo u sebe uvlači prljavštinu. U modi su bile bijele košulje koje su bile znak bogatstva i prestiža koje je Luj XIV. redovito mijenjao, a navodno bi rublje mijenjao tri puta dnevno. Nije se sva odjeća prala, neka se sama izvjetravala, osobito ona koja je u sebi sadržavala krzno ili je bila ukrašena nakitom. Neke se stvari pak vjerojatno nisu nikada prale. Sitniji plemići nisu imali velike garderobe pa su bili prisiljeni nositi samo smrdljivu odjeću. Naravno da i čista odjeća nije mogla prikriti smrad svog nositelja. Luj XIV. je razvio fistulu na zubnom mesu pa mu je dah užasno smrdio i vjerojatno ste s njim morali voditi razgovore na većoj udaljenosti. Smrad se nastojao prikriti parfemima, bogati su tu bili privilegirani jer su za sebe mogli naručivati personalizirane mirise. Premda kada razmislimo o spoju smrada koji je nastajao kada se miris parfema pomiješao s mirisom neopranog tijela, možemo samo pretpostaviti da je smrad dobio još jednu “dublju” notu.

Versailles je bio nadaleko poznat kao najprljaviji dvorac. Danas nasreću ne možemo doživjeti Versailles u njegovom stvarnom izdanju, no ovakvi podaci pokazuju koliko je život bio neugodan i za pripadnike najviših društvenih slojeva toga vremena.

Piše : Sonja Kirchhoffe

Komentari