U vrijeme Jugoslavije, govorilo se da postoje samo dva čovjeka u zemlji s kojima se ne smijete “zakačiti”: jedan je, dakako, bio Josip Broz Tito, a drugi Mate Parlov. Potonji je, znala su to i djeca, bio najjači čovjek na svijetu! Svoju snagu, međutim, nikad nije koristio izvan ringa. Onima koji bi ga, željni dokazivanja, provocirali na ulici, samo bi se nasmiješio i produžio dalje. Bio je nježan, elokventan i obrazovan čovjek. Završio je ekonomiju te upisao poslijediplomski studij, a uz to je bio poznat kao ljubitelj poezije: u kavani, svojoj drugoj velikoj ljubavi, naizust je recitirao stihove Ujevića i Preradovića!
Legendarni sportaš rođen je 1948. u Splitu a odrastao je u Ričicama, selu pored Imotskog. Dane je provodio u igri sa starijim sestrama i bratom. “Stalno smo jurcali naokolo, kupajući se u jezeru ili udarajući zašiljeni kamen štapom. Tu igru smo, sjećam se, zvali klis. Bio sam nestašan: jednom sam bacio kamen u glavu sinu lokalnog milicajca, pa me ovaj naganjao po cijelom Imotskom”, ispričao je jednom. Kad mu je bilo devet godina, obitelj se preselila u Pulu. Zanimljivo, prvi pljesak nije dobio u ringu nego na – pozornici. Glumio je u predstavi na Eksperimentalnoj omladinskoj sceni, a imao je samo jednu rečenicu: “Ja sam Živan, radnik, visokokvalificirani metalostrugar”.
Kad je u Puli osnovan boksački klub, 12-godišnjak je počeo mahnito trenirati. Kombinacija upornosti i talenta pokazala se dobitnom. “Gonila me želja za postizanjem visokih ciljeva, nekakav prometejski oganj”, pjesnički se izrazio. Od 1967. do 1980., praktički je bio nepobjediv. Tijekom amaterske karijere, bio je osmerostruki prvak Jugoslavije, dvostruki prvak Europe i prvak svijeta. Zlatom se okitio i na Olimpijskim igrama 1972., kad je u finalu nokautirao Kubanca. Tko prati boks, zna što ovo znači! U profesionalnoj karijeri, titulu europskog prvaka triput je obranio, a pojas najboljeg na svijetu uzeo je dvaput. Statistički podaci, međutim, ne mogu dočarati slavu kojom je bio ovjenčan u svojih trinaest zlatnih godina. Kad bi se vraćao u Pulu, navijači su ga dočekivali pedesetak kilometara prije grada i slijedili do Arene, gdje mu je bio priređivan svečani doček. U znak pobjede, u zrak je podizao ljevicu s kojoj je obavljao 99 posto posla. Balašević ga je opjevao, Tito mu poklonio zlatni sat, a obožavateljice ga obasipale ljubavnim pismima. Otkad je upoznao svoju Lauru, ostale djevojke više ga nisu zanimale. U braku su dobili sina i kćer. Objesivši rukavice o klin, postao je izbornik jugoslavenske boksačke reprezentacije. Na Igrama 1984. momci su postigli svoj najbolji rezultat: jedno zlato, jedno srebro i dvije bronce!
Ruke koje su dijelile ubojite aperkate zadnjih su godina posluživale mušterije: otvorio je kafić u centru Pule, u kojem je radio kao konobar. Preminuo je u šezdesetoj godini, izgubivši bitku protiv raka pluća. Osim po sportskim uspjesima, ostat će zapamćen po altruizmu: kad je doznao da tadašnja JRT nema novca za prijenos njegovog meča, samo je pitao koliko to košta te ispisao ček na traženi iznos!
Piše: Lucija Kapural
