Davne 1902. godine, francuski sineast Georges Méliès snimio je crno-bijeli film “Putovanje na Mjesec”. Šezdeset sedam godina kasnije, znanstvena fantastika postala je stvarnost: ljudska noga zakoračila je na dotad nedostižnu površinu našega nebeskog pratitelja. Trenutak kad je Neil Arstrong izgovorio legendarnu rečenicu o “malom koraku za čovjeka a velikom za čovječanstvo” bio je vrhunac najvećeg pothvata u povijesti. Astronauti su dočekani kao junaci u domovini i svijetu, a nakon njihovog podviga – u razdoblju od 1969. do 1972. godine – još pet misija Apolla uspješno je sletjelo na Mjesec. Ovo je verzija koja se uči u školama. Lažna verzija – ako pitate ljubitelje teorija zavjere.
Sumnja u istinitost velikog događaja pojavila se vrlo brzo te, unatoč hrpi dokaza koji govore suprotno, ostala prisutna do danas. U novinama su objavljivani članci koji su tvrdili da je u pitanju bila prevara, da su Amerikanci “mali korak” snimili u nekom filmskom studiju, ovdje na Zemlji, kako bi pretekli Ruse u svemirskoj utrci. Čitavu stvar NASA je navodno lažirala uz pomoć CIA-e, što ih je koštalo, precizni su teoretičari zavjera, 40 milijuna dolara.
Navedeni su brojni “dokazi” u prilog ove teze: ni na jednoj fotografiji s Mjeseca ne vide se zvijezde; američka zastava zabodena u Mjesečevu površinu vijori se kao blesava, unatoč činjenici da na Mjesecu nema vjetra; sjene astronauta ne pružaju se u istim smjerovima; površina Mjeseca za vrijeme dana je toliko topla da bi se kamere otopile kao sladoled u srpnju; letjelica je pri slijetanju trebala ostaviti krater iza sebe a nije… Jednu po jednu, stručnjaci su ove sumnje odbacili kao notornu glupost. U tehničke detalje ovdje nećemo ulaziti, a teoretičarima zavjera bismo savjetovali da si postave zdravorazumsko pitanje: kako je moguće da, od tisuća ljudi koji su sudjelovali u svemirskim misijama, ama baš nitko nije “progovorio”? I kako to da Rusi, čiji su špijuni radili dan i noć, nisu raskrinkali čitavu “farsu”?
Piše: Lucija Kapural
