Tako mudar a tako dosadan: Čitav život nije mrdnuo iz rodnoga grada, a po njegovim svakodnevnim šetnjama namještali su satove!

Nakon što se Immanuel Kant (1724. – 1804.) trgnuo iz onoga što je okarakterizirao kao “dogmatski drijemež” te načinio “kopernikanski obrat” u svome promišljanju, filozofska pozornica dobila je svoju najblistaviju zvijezdu. Začetnik klasična njemačkog idealizma i kritičke transcendentalne metode, kategoriji ljudske svijesti dao je primat pred osjetilnom spoznajom, a na pojmu kategoričkog imperativa, zahtjeva da nešto treba učiniti jer u sebi ima moralno opravdanje – a time i univerzalno značenje – utemeljio je možda najdomišljeniji etički sustav u povijesti ljudske misli. Osim filozofije, predavao je prirodne znanosti, o čemu je objavio “Opću povijest prirode i teoriju neba”, te iznio teoriju nastanka svemira poznatu pod nazivom Kant-Laplaceova hipoteza.

Dok je njegov unutrašnji život bio izuzetno bogat, onaj izvanjski bio je dozlaboga dosadan – barem u očima promatrača. U osamdeset godina, koliko je kročio ovim svijetom, ama baš nijednom nije napustio rodni Königsberg, tada glavni grad Istočne Pruske (današnji Kaliningrad). Bio je upravo patološki točan, organiziran i predvidiv: poznata anegdota kaže da su njegovi sugrađani po svakodnevnim šetnjama filozofa navijali satove. Kant je, naime, svako jutro ustajao točno u pet i pol sati. Nakon toga bi popio točno dvije šalice čaja, blagog i nezaslađenog. Uz lulu bi meditirao ili pisao, a između 7 i 11 je davao satove. Nakon skromna objeda, točno u podne, bilo je vrijeme za njegovu neizostavnu šetnju, na kojoj bi mu se katkad pridružio bliski prijatelj Joseph Green, trgovac britanskog podrijetla i filozofskog nagnuća. Iznad svega je mrzio promjene, čak i one nabolje, smatrajući da mu razbijaju rutinu te time remete tijek misli. Primjerice, izbezumio se kad je shvatio da je stablo ispred njegova prozora toliko naraslo da mu zaklanja omiljeni pogled na crkveni zvonik, pa je naložio da ga se odmah, sad i ni sekunde kasnije posječe. Da ne budemo zločesti, valja napomenuti da je ipak imao relativno zabavnu stranu. Katkad, nakon umno osobito produktivna dana, nagradio bi se čašom vina – dakako, razrijeđenog vodom – te partijom bilijara. Pjesnik Heinrich Heine, koji nije imao problema s time da bude zločest, ovako je opisao zemljaka: “Životna priča Imannuela Kanta teško se moze opisati. On, naime, nije imao niti život niti priču”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari