Tajna radiokarbonskog datiranja, metode bez koje moderna arheologija ne bi postojala

Na ostatcima materijalne kulture pronađenima u zemlji, sustavnim iskapanjima, arheologija objašnjava i rekonstruira način života i kulture starih civilizacija. Sve do devetnaestog stoljeća, bila je fokusirana na istraživanja klasičnih – grčkih i rimskih – te egipatskih starina, a u dvadesetom stoljeću proširuje svoje zanimanje, kako vremenski (od pojave čovjeka na Zemlji), tako i prostorno (proučavanjima niza starih civilizacija u Africi, Aziji, Americi).

Ova znanost pruža jedinstven “prozor” u prošlost, no jeste li se ikad pitali kojim se metodama pritom služi? Istaknutu ulogu ima tzv. tipološka odnosno komparativna metoda. Temelji se na utvrđivanju karakterističnih pojavnosti na jednom lokalitetu, u kulturnoj skupini ili pojedinačnom arheološkom nalazu, te se utvrđene sličnosti i različitosti uzimaju u obzir prilikom datiranja arheoloških nalaza na drugom lokalitetu. Raščlambom okomitog presjeka, stratigrafska metoda proučava pak geološka taloženja zemljanih slojeva, dolazeći do spoznaja o njihovoj debljini, sastavu, slijedu prirodnih zbivanja i ljudskog utjecaja. Dendrokronologija utvrđuje starost mjerenjem godova na presjeku drveta iz različitih vremenskih razdoblja; makropaleobotanička metoda temelji se na istraživanju fosilne flore, aerofotografiranje analizira zračne snimke zemljišta u potrazi za temeljima zgrada i drugih spomenika pod zemljom, a fotografskom sondom, koju je šezdesetih godina prošlog stoljeća prvi primijenio talijanski inženjer C. M. Lerici, snima se unutrašnjost neistraženih grobova.

Moderna arheologija nezamisliva je bez radiokarbonske metode, kojom se – na temelju omjera između količine stabilnog ugljika C12 i C13 i radioaktivnog izotopa ugljika C14 – utvrđuje se starost organske tvari. Naime, prestankom života organizam više ne unosi u sebe ugljik, a količina radioaktivnog C14  se smanjuje.

Piše: Lucija Kapural


Komentari