Tajna crkvena povijest: Što – odnosno tko – je Sveti gral?

Predodžba Marije Magdalene kao razvratnice koja se, upoznavši Isusa, iskreno pokajala za svoje grijehe možda je uzbudljiva, ali joj u biblijskim tekstovima nema temelja. Kao što smo već pisali, lik bludnice-pokajnice nastao je u šestom stoljeću, stapanjem tri novozavjetna lika u jedan, a stvarna Marija Magdalena, koja se spominje u “Evanđelju po Luki”, nije bila nikakva prostitutka već svjedokinja Kristova raspeća i prva osoba kojoj se ovaj ukazao po uskrsnuću. Ulogu “apostolice apostola” katolička crkva joj je vratila 1969. godine, u postupku opće revizije svetih spisa. Kombinacija katoličkog preispitivanja Magdalenine uloge i izučavanja gnostičkih spisa, u kojima je žena iz Magdale prikazana kao Kristova miljenica, dala je povoda sve slobodnijim spekulacijama, od kojih je najradikalnija ona o braku Isusa Krista i Marije Magdalene. Naime, gnostičko “Evanđelje po Filipu” navodi da je Isus “ljubio njena usta”. Premda većina biblijskih znanstvenika ovu teoriju ne uzima ozbiljno, interpretirajući spomenutu rečenicu na način duhovne bliskosti Isusa i Magdalene, razumljivo je da ona raspaljuje maštu.

Brojne neopoganske sekte smatraju kako je sasvim prirodno pretpostaviti da je Isus oženio Magdalenu, čime je muško božanstvo dobilo žensku protutežu, božicu Mariju Magdalenu. Ova teorija korijene je naročito pustila u Francuskoj, gdje su već otprije postojale legende o njenom dolasku u zemlju brodom, nakon razapinjanja Isusa. Tom je prilikom sa sobom navodno donijela Sveti gral, pehar iz kojeg je Isus pio na posljednjoj večeri, i u koji je skupljana njegova krv kad je razapet. Više francuskih krajeva potpirivalo je legendu prema kojoj su upravo nasljednici Isusa Krista i Marije Magdalene osnovali dinastiju Merovinga, važnu europsku kraljevsku lozu. Tu je priču Richard Wagner iskoristio u operi “Parsifal”.

Godine 1982. objavljena je knjiga Michaela Baigneta, Richarda Leigha i Henryja Lincolna “Sveta krv, Sveti gral”, koja je iznijela tezu da je Sveti gral bila – sama Marija Magdalena, nositeljica Isusove krvi (njegovog potomka). Ova je knjiga poslužila kao glavna inspiracija Danu Brownu za pseudohistorijski roman “Da Vincijev kod”, senzacionalistički triler koji se ne obazire previše na detalje crkvene povijesti iz šestog stoljeća, pretpostavljajući valjda da ljubiteljima lakog štiva ionako nisu poznati…

Piše: Lucija Kapural


Komentari