Svileni gajtan za vezira: Uspon i pad Ibrahim-paše Paržanina

O prvim godinama vladavine Sulejmana Veličanstvenog već smo pisali. Osim teritorijalnog širenja, obilježio ih je odnos s jednim bivšim robom. Riječ je o Ibrahim-paši Paržaninu (1493. – 1536.), sinu siromašnog ribara s grčkog otoka Parge, koji je u osmanlijsku državu došao dankom u krvi. Kao dječak izložen je na tržnici robova u Manisi, gdje ga je kupila neka bogata udovica. Pružila mu je dom i vrhunsko obrazovanje: Ibrahim se upoznao s djelima grčkih filozofa i arapskih astronoma, svladao niz stranih jezika i postao vješt glazbenik. Sulejman ga je upoznao još kao mladić, kad se kao namjesnik u Manisi oduševio njegovim virtuoznim sviranjem violine. Postali su bliski prijatelji.

Nakon Sulejmanova sjedanja na prijestolje, Ibrahim postaje carski sokolar, a potom i uzdanica u vojnim pohodima. Mladić se istaknuo u mnogim bitkama, a nakon pobjedonosnog pohoda na Rodos, Sulejman mu daje najviši položaj u osmanlijskoj državi, onaj velikog vezira. Bio je to dokaz golemog povjerenja u čovjeka kojeg je istinski volio i nazivao bratom.

Veze s carskom obitelji Ibrahim će učvrstiti vjenčanjem sa Sulejmanovom sestrom, lijepom i obrazovanom sultanijom Hatidžom. Posebno blizak odnos uspostavio je sa Sulejmanovim sinom, princem Mustafom, kojeg je podučavao ratničkim vještinama i državničkim poslovima. Ironija sudbine dovest će do toga da obojica tragično skončaju, po naređenju čovjeka koji je bio gospodar njihovih života i smrti.


Nije moguće točno utvrditi u kojoj je mjeri sultanija Hurem, đavolski lukava žena koja se uzdigla od robinje do sultanove druge supruge, imala udjela u smaknuću Ibrahim-paše, ali se zna da je njihov odnos od početka bio obilježen nesnošjivošću. Oboje su se borili za sultanovu naklonost, oboje su željeli da njihova riječ bude zadnja i da njihovi ljudi budu postavljeni na visoke položaje. Hurem je, kao voljena sultanova žena, svakako bila u boljem položaju. Svim silama se trudila ocrniti Ibrahima: plašilo ju je njegovo protežiranje Mustafe, sina sultanove prve žene Mahidevran, koji je bio konkurent njenim sinovima za nasljeđivanje prijestolja.

Ipak, Ibrahim je dijelom bio kovač vlastite nesreće. Nakon pohoda na Austriju 1532. godine, okončanog zauzimanjem tvrđave Kiseg, izaslanici Karla V. i Ferdinanda I. Habsburškog došli su u Istanbul kako bi pregovarali o miru. Ibrahim-paša ih je primio u punom sjaju, ističući svoj značaj u vođenju državnih poslova. Kroničari su zabilježili sljedeće njegove riječi: “Što ja učinim, dobro je učinjeno. Običnog konjušara mogu postaviti za pašu, mogu po miloj volji dijeliti zemlje i kraljevstva, a mir i rat su u mojoj ruci”. Do Sulejmanovih ušiju doprle su priče o nadmenosti njegova velikog vezira, ali mu je još duboko vjerovao.

Stvari su se promijenile tijekom rata sa Safavidima 1533. godine. Premda je misija završila uspješno, zauzimanjem Bagdada, vojnim se logorom proširila priča da Ibrahim kuje zavjeru protiv sultana. Kad je ovaj čuo da mu najbolji prijatelj radi o glavi (je li uistinu bilo tako, ostaje zagonetka), sudbina Ibrahim-paše bila je zapečaćena. Sulejman je, zacijelo teška srca, naredio njegovo ubojstvo. Ipak, prijateljska veza još je bila snažna. Sultan je nekoliko večeri proveo u društvu nekadašnjeg štićenika, ostavljajući mu mogućnost da pobjegne. Premda Ibrahimova pisma pokazuju da je bio svjestan sudbine koja ga čeka, nije se pokušao spasiti. Ubijen je tople proljetne večeri 1536. godine, kad je došao na večeru sa sultanom. Zadavljen je svilenim gajtanom, što je bio običaj kod pogubljenja visokih dužnosnika. Tako je Makbul (“Miljenik”) postao “Maktul” (“Pogubljenik”).

Piše: Lucija Kapural

Komentari