Sviđa vam se leš? Nema problema, ako živite u nekoj od 20-ak država svijeta!

Tema kojom ćemo se danas baviti ulazi u tabu teme, koje kod najvećeg broja ljudi izazivaju osjećaj gađenja koji graniči s mučninom. No, ostavimo li po strani te osjetilne manifestacije, dolazimo ovdje do pitanja je li smrću osoba gubi svoja temeljna prava odnosno gubi li svoju osobnost?

Zakoni u svijetu su vrlo raznoliki po tom pitanju

Nekrofilija je seksualna privlačnost prema leševima koja se može manifestirati na razne načine. No, ako mislite da je nekrofilija svuda kazneno djelo, grdno se varate. U nekim državama to je krivično djelo, a u nekima puki prekršaj dok u 20-ak zemalja uopće nema zakona protiv nekrofilije. U nekima se pak ona odobrava u određenom vremenskom razmaku od smrti.

Massachusetts na prekretnici


Takva je neujednačena situacija prisutna i u dobrom dijelu SAD-a. Državni dužnosnik Massachusettsa, Aaron Vega, želi promijeniti zakon u svojoj saveznoj državi i uvesti zakon koji će nekrofiliju tretirati kao kazneno djelo, a koje bi se kažnjavalo 20-godišnjom zatvorskom kaznom. Na taj bi način osoba koja siluje žrtvu nakon što ju je ubila bila kažnjena za dva kaznena djela, a ne jedno.

Filozofsko-pravno pitanje

Ipak, da stvari nisu tako jednostavne kako izgledaju na prvu pokazuje John Troyer, ravnatelj i predavač Centra za smrt i društvo na Sveučilištu u Bathu, koji kaže da je upotreba termina silovanje kada je u pitanju mrtva osoba diskutabilna. Silovanje podrazumijeva žrtvu, no zakon ne pruža osobnost mrtvim tijelima. Kada umrete gubite status osobe, vaše tijelo je kvazi vlasništvo niste ni subjekt, a ni potpuno objekt. Upravo ovakvo stajalište omogućava raznolik pristup ovom delikatnom pitanju diljem svijeta.

Usporedba zakonodavstva Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a

Pravosuđe u Ujedinjenom Kraljevsku je izričito po tom pitanju te nekrofilija ulazi u Zakon o seksualnim deliktima. Većina američkih država po tom pitanju ima manje eksplicitan zakon koji se uglavnom tretira kao zločin protiv prirodnih zakona. Postoje s druge strane američke savezne države čiji zakoni ne spominju nekrofiliju, i ona se u njima ne smatra kaznenim djelom.

Muškarci sklonijih nekrofiliji

Nekrofilija se događa puno češće oko nas negoli što mi to mislimo. Statistički gledano najčešći su počinitelji muškarci, ali ima i izuzetaka. To pokazuje slučaj koji se prije više od desetak godina pojavio na sudu u švedskom Göteborgu, a koji je pokazao da žene, iako nešto rjeđe, pokazuju sklonost ovakvim perverzijama. Osumnjičena žena je ustrajno tvrdila da skuplja kosture iz povijesnih razloga, međutim, gomila kostiju, njezini snimljeni materijali te konkretna uputstva za spolni odnos sa svježim i davno preminulim lešem anuliraju to negiranje.

Moralni relativizam

U Švedskoj je nekrofilija zabranjena i takvom će i ostati iako su mlade snage Liberalne narodne stranke ustvrdila da bi incest i nekrofiliju trebalo legalizirati. Na to je njihovo traženje reagirao jedan od visoko pozicioniranih članova te stranke, nazvavši njihove zahtjeve „blesavim pokušajem privlačenja pažnje“. No, postoje i primjeri koji nekrofiliju eksplicitno dozvoljavaju pa tako muškarac u Egiptu može imati spolni odnos sa suprugom u roku od 6 sati nakon njezine smrti, a navodno to pravo imaju i žene.

Stanje u Hrvatskoj

Nekrofilija kao u većini američkih država nije eksplicitno regulirana kaznenim zakonodavstvom ni u nas, već ulazi u šire definirani pojam, poznat pod imenom “povreda mira pokojnika”. Ova definicija podrazumijeva i fizičko i etičko povređivanje mrtvog tijela, čime se izvan zakona stavlja sve ono što vrijeđa ljudsko dostojanstvo.

S obzirom na pravosudni kaos po tom pitanju jasno je da svijetom vlada moralni relativizam. Ako tijelu pokojnika poklanjamo veliku pozornost, zašto nas ne zabrinjava sigurnost tih tijela, jesu li gubitkom života ta tijela izgubila osobnost, ako su izgubile osobnost čemu onda sahranjivati tijela jer u njima više nema osobe vrijedne spomena. U pitanju su kompleksna pitanja u kojima ne bi smjelo biti relativiziranja jer ono narušava integritet pokojnika.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari