Dana 16. studenog 1959., “The New York Times” objavio je kratak tekst o jezivom zločinu koji se dogodio u Holocombu, gradiću u Kanzasu: “Imućni farmer, njegova supruga i dvoje djece pronađeni su mrtvi u svome domu. Ustrijeljeni su sačmaricom iz blizine. Nije bilo znakova borbe i čini se da ništa nije ukradeno. Telefonska linija bila je prerezana”. Tih nekoliko redaka bilo je dovoljno da Truman Capote, autor slavna kratkog romana “Doručak kod Tiffanyja”, spakira kovčege te se, u pratnji kolegice po peru i prijateljice iz djetinjstva Harper Lee, zaputi u ruralni Kanzas.
Gospođicu Lee nije pozvao bez valjanog razloga. Dok je on bio poznat po ulizivanju intelektualnoj kremi i zvijezdama, autorica romana “Ubiti pticu rugalicu” snalazila se s tzv. “običnim pukom”. Capote je vjerovao da će ona lakše komunicirati s farmerskim sinovima i kćerima nego on, homoseksualac kreštavog glasa i ekscentrična modnog izričaja, i bio je u pravu. Njena pomoć bila je od presudne važnosti nakon što su počinitelji zločina, Richard Hickock i Perry Smith, privedeni licu pravde. Pokazalo se kako su Clutterovi umrli zbog glasine da na imanju drže sef pun novca: u kući gotovo da i nije bilo gotovine, pa su ubojice napustili poprište sa samo nekoliko dolara u džepovima!
Dvoje spisatelja mjesecima je razgovaralo s istražiteljima koji su radili na slučaju, susjedima žrtava te samim ubojicama. Dok ih je Hitckock, tvrd i zatvoren čovjek, uglavnom ignorirao, Smith je, možda zbog kajanja a možda zbog eventualne blagosti porote, bio blagoglagljiv. S Capoteom je s vremenom razvio odnos koji bi se moglo okarakterizirati kao prijateljski, a bilo je i onih koji su vjerovali da se između krupna, priprostog zločinca i zdepasta salonskog intelektualca rasplamsala iskra homoerotskih osjećaja.
Capote je na romanu radio dugo nakon pogubljenja Smitha i Hickocka, punih šest godina. Remek-djelo “Hladnokrvno umorstvo”, objavljeno u četiri nastavka u “New Yorkeru”, bilo je senzacija. Autor je uspjeh proslavio gala balom u hotelu “Plaza” gdje je, kako se hvalio, okupio “najmoćnije, najslavnije i najljepše ljude Amerike”. Premda ga često nazivaju rodonačelnikom nefikcijske proze, brojni sudionici događaja, poput glavnog istražitelja Alvina Deweya, tvrdili su da je istinu itekako “prilagodio” svojim potrebama. A Harper Lee nikad mu nije oprostila što joj nije odao zahvalnost za doprinos uspjehu knjige.
Piše: Lucija Kapural
