“Suzanne”, “So Long, Marianne”, “Famous Blue Raincoat”, “Hallelujah” i “Tower of Song” samo su neki od dragulja koje nam je u nasljeđe ostavio genij Leonarda Cohena (1934. – 2016.). Donosimo zanimljivosti iz života najvećega kanadskog kantautora, “ovjenčanog pjesnika pesimizma”!
1. Odrastao je u Montrealu, u imućnoj obitelji – jedan djed bio je rabin, a drugi osnivač prvih židovskih novina u Kanadi. Osim pisanjem pjesama, kao tinejdžer se bavio hipnotizmom. U tome je bio vrlo vješt: uspio je baciti u trans obiteljsku sluškinju, a potom je svući golu.
2. Studirao je na prestižnom Sveučilištu McGill. Na očaj obitelji, s ekonomskih kolegija se prebacio na one umjetničke. Poticaj mu je dao profesor Louis Dudek, ugledni pjesnik. Cohen mu je sramežljivo pokazao svoje radove, na što mu je ovaj naredio da klekne te ga, smotanim rukopisom – kao da drži mač – u viteškoj maniri proglasio pjesnikom. Nedugo nakon diplome, Cohen izdaje prvu zbirku poezije. Otprilike u to vrijeme, počeo je patiti od depresije, koju je “liječio” LSD-jem. Nezadovoljan malograđanskom klimom rodnoga grada, ubrzo se preselio u London. Vlasnica pansiona u kojem je odsjeo primila ga je bez naknade, pod uvjetom da svakog dana napiše barem tri stranice.
3. Sljedeća postaja njegova nomadskog puta bila je Hidra, grčki otok na kojem je cvala umjetnička kolonija. Ondje je upoznao Marianne Ihlen, zanosnu plavušu koja je svojedobno radila kao model u Oslu. Isprva joj se divio iz daljine: bila je, naime, u divljem braku s njegovim najbližim otočkim prijateljem, norveškim piscem Axelom Jensenom. Kad ju je ovaj nogirao zbog neke slikarice, Cohen je ugrabio priliku. Preuzeo je brigu o njoj i njenom sinu, a ona mu je sa zahvalnošću kuhala i grijala postelju. Nakon šest godina veze, poeta se počeo osjećati sputanim. Ostavio ju je i preselio se u New York, gdje je, u dobi od trideset dvije, započeo pjevačku karijeru. Pjesma “So Long, Marianne” dirljiv je oproštaj s Ihlen, a ona se posredno spominje i u kultnoj “Famous Blue Raincoat”: kišni ogrtač pripadao je bivšoj dragoj, a Cohen ga je ukrao kako bi imao uspomenu na nju.
4. Luksuz ga nije privlačio. Nastanio se u derutnom hotelu “Chelsea”, gdje su začete njegove brojne ljubavne avanture. Žene su mu se nudile u hotelskom dizalu: ondje je “potrošio” anonimnu plavušu koja ga je dočekala odjevena u aluminijsku foliju, ali i Janis Joplin (susret s potonjom opisan je u pjesmi “Chelsea Hotel No 2”). Jedna od rijetkih koje su ostale imune na njegov šarm bila je pjevačica Nico. Kad ju je pokušao dodirnuti u hotelskoj sobi, toliko je vrištala da je u prostoriju nagrnulo dvadesetak policajaca, misleći da je Cohen ubojica kojeg su tražili u okolici!
5. Sudbonosni susret s fotografkinjom Suzanne Elrod odigrao se, pogađate, u hotelskom dizalu (pjesma “Suzanne” nije, kako mnogi misle, posvećena njoj, već prijateljevoj supruzi Suzanne Verdal). Elrod, koja je kantautoru podarila dvoje djece, bila je sušta suprotnost podložnoj Ihlen – izravna i dominantna, zadržala je Cohenovo zanimanje čitavo desetljeće. Kraju veze doprinijele su njegove afere sa 16 godišnjom učenicom, u koju se bio zatelebao kao tetrijeb, te sredovječnom Australkom, koja mu je prenijela gonoreju.
6. Premda je tematika pjesama iz Cohenove kasnije faze stvaralaštva ostala tmurna, njegov pesimizam s godinama se preobrazio u neku vrstu rezigniranog prihvaćanja svijeta. Tome je dijelom doprinijelo posvećivanje zen budizmu. Punih pet godina pjevač je proveo u izoliranom samostanu u Kaliforniji, učeći o poništavanju ega i pozitivnoj praznini od učitelja Sasakija Roshija. U jednom se trenutku zaredio, obrijao glavu i uzeo zen ime Jikan, što bi u prijevodu značilo “Tihi”. I nakon napuštanja samostana, ostao je blizak učenju zena, u duhu kojeg je zaključio: “Život postaje lakši kad ne očekuješ da ćeš pobijediti”.
Piše: Lucija Kapural
