Započet ćemo ovaj članak riječima američkog državnog odvjetnika Andrewa Warrena koje je izgovorio 2018., kada se ovaj zločin dogodio: “Ovo su najokrutnija i najopakija ubojstva koje je naša zajednica ikada vidjela.” Ukoliko želite saznati nešto više o kakvom je zločinu riječ i čuti neke od “bisera” sa suđenja ubojici Ronniju Onealu, kao i suočiti se s njegovim potpunim nedostatkom empatije, pročitajte tekst koji vam donosimo.
Među žrtvama nemoćna Ronnijeva kći
Ronnie Oneal III. optužen je za dvostruko ubojstvo koje se dogodilo u američkoj saveznoj državi Floridi prije nešto više od tri godine. Ronnie je ubio svoju partnericu, kao i svoju devetogodišnju kćer Ron’Niveyu, oboljelu od cerebralne paralize. Optužen je i za pokušaj ubojstva svog osmogodišnjeg sina. Tijekom suđenja Ronnie je odlučio samouvjereno zastupati sebe, iako ga je sudac upozorio da zbog loše obrane može dobiti smrtnu kaznu. No, Ronnie je bio odlučan i tako je dobio svojih pet minuta slave. U tom cirkusu je vrištao na porotu, unakrsno ispitivao svog sina koji je preživio očev pokušaj ubojstva. Saznali smo da ga je otac napao, vrišteći Allah Akbar. Dječaka je više puta izbo nožem u trbuh, ali je on nekim čudom preživio.
Cirkusantska obrana
Prenijet ćemo neke bisere koje je Ronnie Oneal III. izgovorio “u svoju korist”:
“Dokazi će pokazati da volim svoju djecu. Dokazi će pokazati da sam pretukao sinovljevu majku do smrti, ali on tome nije svjedočio, nije vidio ni kada sam je upucao. Zapravo, on nije uopće puno toga vidio.”
U svoju obranu iznio je da ga je njegova partnerica napala, a on ju je u samoobrani bio prisiljen ubiti. Osim toga je izjavio da mu je policija namjestila dokaze i da je ometala čitav slučaj. Zaključio je i da mu sin nije vjerodostojan svjedok zbog PTSP-a. Možemo se samo zapitati od čega mu sin ima PTSP. Na pitanje je li ga povrijedio te noći, dječak je odgovorio da je, te je precizirao način na koji ga je povrijedio, navodeći ubadanja nožem.
Rekonstrukcija slučaja
Rekonstrukcija je pokazala da je dotični samoprozvani odvjetnik napao svoju partnericu Kenyattu Barron (33) u njihovu domu, ranivši je sačmaricom u rame. Ona je potom pozvala s mobitela 911, a tijekom poziva zabilježeno je njegovo nasilno ponašanje. Partnerica je u jednom trenutku otrčala u dvorište, a snimka je registrirala njezin plač i Onealove riječi, izgovorene dok ju je tukao sačmaricom na susjedovom trijemu. Nakon toga se vratio u kuću i sjekirom ubio njihovu kćer, dijete s posebnim potrebama koje nije moglo vrištati ni pobjeći, a vidjela je i čula što je učinio majci, znala je da je iduća na redu. Potom je nasrnuo na sina kojega je više puta nožem ubo u trbuh. Nakon svega ubojica je kuću zapalio benzinom. Dječaka je iz zapaljene kuće iznio vatrogasac. Pomoćnik državnog odvjetnika Scott Harmon je izjavo da je prvo što je dječak rekao kada je došao svijesti: “Moj tata je ubio moju mamu!”
Kraj predstave
Prenijet ćemo Vam i završnu scenu iz sudnice: Oneal je bio u lancima, u crvenom kombinezonu te se okrenuo prema galeriji, kao glumac u kazalištu, a potom se obratio majci svoje nevjenčane supruge i rekao iduće:
“Nije mi žao zbog nečega što nisam učinio”, počeo je tiho, prije nego što je povisio glas da bi povikao, “i nije mi žao zbog stvari koje sam učinio!” Pri tome je pokazao nedostatak svakog suosjećanja za ono što je učinio cijeloj obitelji, ponajprije svojoj nemoćnoj kćeri koju je na krajnje okrutan način ubio.
Razočaravajuća presuda?!
Porota na Floridi je ubojicu osudila po svim točkama optužnice na tri doživotne zatvorske kazne plus 60 godina zatvora, bez mogućnosti uvjetnog otpusta, čime je pošteđen smrtne kazne. Sutkinja Michelle Sisco se na kraju, vidno emotivna i potresena slučajem, obratila direktno Onealu: “Znam da ću biti do kraja života progonjena onim što sam vidjela kao dokaze, i nevjerojatnom okrutnošću svega toga.” Majka ubijene nevjenčane Onealove supruge Kenyatte Barron, Carrie Lloyds rekla je da je razočarana presudom i da je željela da bude osuđen na smrtnu kaznu. Ovo je suđenje pokazalo da se poremećenim umovima zasigurno ne bi trebalo dozvoliti da brane sebe, iako je očito Ronnie imao dobar performans jer nije dobio smrtnu kaznu. Ostavimo li cijelu farsu po strani, bitna je činjenica da kada ubojica postanu sami sebi odvjetnici to je izuzetno traumatizirajuće iskustvo za sve žrtve, ponajprije za njegova sina, koji ako nije patio od PTSP-a prije ovog zločina, sada definitivno od njega boluje. Prava djeteta bi trebala biti na prvom mjestu, a sustav koji to dozvoljava je zrel za “remont”. Dječak je posvojen od strane detektiva koji je radio na slučaju i danas ima jedanaest godina.
Piše: Sonja Kirchhoffer
