Aokigahara, šuma koja se prostire u podnožju japanske planine Fuji, zastrašujuća je i ako ne znate ništa o njenoj mučnoj povijesti. Toliko je gusta da su pojedina mjesta čak i tijekom dana u potpunom mraku, vjetar ne uspijeva pronaći put kroz natisnute krošnje, a zbog gotovo potpune odsutnosti faune u njoj vječito vlada tišina. Nije, međutim, krajolik ono što je jezivo u ovoj priči, nego ono što je u njemu pronađeno. Sva ta mrtva tijela. Više od pet stotina duša krenulo je je na svoje posljednje putovanje upravo među krošnjama Aokigahare.
Ovo mjesto povezuje se sa smrću od drevnih feudalnih vremena, kad je Aokigahara navodno bila poprište okrutne prakse ubasute – stare i nemoćne ondje bi ostavili da umru od gladi i dehidracije. Trend samoubojstava intenzivirao se šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je pisac Seichō Matsumoto objavio roman “Crno more drveća”, o dvojici muškaraca koji odluče završiti sa životom u ovoj izoliranoj šumi. Kako je vrijeme odmicalo, sve više ljudi odabiralo je šumu na svetoj planini kao idealnu lokaciju za suicid – naročito u ožujku, kad je kraj fiskalne godine u Japanu. Tijekom sedamdesetih, problem je zadobio nacionalnu pažnju te je japanska vlada pokrenula godišnju provjeru šume u potrazi za tijelima. Godine 2002. pronađeno je sedamdeset osam trupala; godinu dana kasnije stotinu i pet… A tko zna koliko ih se ondje još nalazi!
Područje je prepuno znakova upozorenja koje je postavila vlada. “Život je vrijedan”; “Mislite na svoju obitelj!”, “Samoubojstvo nije rješenje” samo su neke od poruka, ali se na njih malo tko osvrće. Mnogi vjeruju da mjesto proganjaju tzv. yūrei, srditi duhovi preminulih koji ne uspijevaju pronaći mir. Spiritisti smatraju da je čak i tamošnje drveće ispunjeno zlokobnom energijom te odbijaju posjetiti šumu.
S duhovima ili bez njih, posao šumara u Aokigahari doista je izazov. Na radnome mjestu redovito pronalaze trupla u različitim stadijima raspadanja, najčešće obješena o grane. Dužnost im je pokupiti ih i odnijeti u postaju, gdje postoji posebna soba za tu prigodu. Ondje su dva kreveta: jedan za mrtvaca, drugi za šumara! Japanci, naime, vjeruju da se leš ne smije ostaviti sam, u protivnom će duh čitavu noć vrištati i napadati žive koji se zateknu u blizini.
Piše: Lucija Kapural
